Pogled na Poljice Rajska dolina Pogled prema Praci
slike Jahorine iz Galerije tataratira.fotopic.net
Ovaj clanak je je takodjer objavljen na www.dovla.net kao dio dopisivanja sa Vladimirom Pajicem nasim bivsim uspjesnim skijasem i podvodnim ribolovcem.
Dragi Paja , Najtoplije se zahvaljujem na prekrasnoj razglednici Jahorine, koju si mi (kao i svim drugim čitaocima bloga Dovla) skoro poslao. Nedavno sam, preturajući po papirima, pronašao gotovo istu, samo malo stariju.
Datum je gotovo nečitak, mogla bi to biti 51. ,52. Ili 53. godina. Na njoj se, istina, ispred autobusa koje voze nenadmašni Čorba i Čolpa, uz uski, snijegom prepuni i krivudavi jahorinski put, tromo vuku kamioni Djemsovi, sa vitlom na karambolki. Kada se u snijegu zaglave, zakače sajlu za obližnje drvo i vitlom se sami izvuku iz snijega na put.
Ako im to ne podje za rukom, mi putnici uzimamo ruksake I skije, pa lagano, kroz mrak, putem prema Poljicama. Na Poljicama se razdvajamo, kuda koji, a nas tata Dolfi , vodi na Strelište ispod Hotela “Šator” u gornji dio nevelike kuće – brvnare porodice Nikole Obućine.
Potpuno opljacka i napusten
Prica je drugačija I radi toga što se na njoj, pored dragih imena koje si naveo, nalaze i braća Lučići (Mića, Rade, Paja i Beban), Kemo Nikšić, Vladan Šušnjar, Ragiban, Naser, Osmica, Radoslav Džodžo, Borko Džulepa, Edo Frimel, Smajo, silni Jažići - teško pobjedivi trkači, Saša Novak, Aco Bošković, Šaćir Drinjak, Boban Iliž, Josip Dabo, Ajdin Pašović, Savo Golubović, Jakica Kamenjašević, Kiko Zagorac, Miloš Janjić i još mnogo njih, sunčaju se oko Doma “Mladost” ili stoje uz sank sa Slavkom Krištom I Galetom, pijući “Jahorince” . Pred domom, Ante bagerista se sprema za noćno čišćenje puta. Od kako je on angažovan, zimski izlasci na Jahorinu više nisu podvig.Na ski liftu, izgradjenom dobrovoljnim radom članova Sarajevskog Smučarskog Kluba, Mirko dodaje sidra ne baš brojnim skijašima.
Nakon što se izvuku na vrh “Rajske doline”, skijaju u širokim kristijanijama po neutabanom snijegu, nimalo nervozni što mašinama nije sabijen u “beton”.Sa vrha Rajske spušta se Ivica Matejić, skačući I zabacujući repove lijevo pa desno. Neko bi mu se i nasmijao, ne znajući da će to za desetljeće postati veoma moderan skijaški stil “skočna kristijanija”.
Na Cvijanovoj žičari imam privilegiju da me on , kao malenog četverogodišnjaka, podiže u stolicu koja me vuče na vrh, potom me Mile ili Milenko Golijanin – Džigo na vrhu skida sa stolice, a ja kosim smukom presječem Šator I nakon par zavoja ubrzo opet stanem u red. Uvijek je bio neko zanimljiv, nerijetko Aleksandar Ranković, Koča Popović…Kasnije, već kao studenti, naveče iako umorni, odlazimo u obilazak objekata. Noć je vedra, ne trebaju nam baterije.
U “Šatoru” Daidža drži bank sa pričama od prije rata. Kao, kakva je sve gospoda dolazila u Hotel “Kralja Aleksandra” dok je bio u zakupu Slokara.U Domu “Partizan”, upravnik Paja Djokanović I njegova supruga Jovanka dočekuju goste srdačno I sa osmijehom, nudeći konak. U maloj kamin sali, Pero Ristić-Ćoškar, peče rostilj I sipa dobre rakije.
Hotel “Sator” Hotel “Bistrica” i “Kosuta”
Penjemo se u Dom “Mladost” da sa Slavkom Krištom I dezurnim organizatorima takmičenja Josipom Dabom, Milenkom Bobarom, Dambom, Hajdarom, Krivim, Ragibanom, Jusufom Pašovićem, Slobodanom Kurešem, Vojom Tošićem, Dušanom Cerovićem, Granzovom……. popričamo koju ili da pogledamo koga to ima u Disko klubu .
Jahorinski slalom za vrijeme ZOI ‘84.
U posjti kod Kriovosica Jasna po ko zna koji put iznosi tanjur dobre meze a Krivi sipa rakije i sa žaljenjem konstatuje da je još rano da se ide.U Hotelu “Jahorina”, Rajko Lukić drži nivo gostiju i usluga. Raja plešu uz zvuke klavira, mi popijemo po piće i uskoro krećemo, opet pored “Partizana”, ka “Šatoru”. Sutra će biti vedar dan, valja odmoriti noge za skijanje. Profesori Baja Jankelić, Emil Novak, Slavko Podkubovšek, Vladimir Peleksic, Djoko Najsteter, Ismet Kaljanac, Drago Kovač, Ljubiša Zečević i dr. , ne vole kada studenti kasno legnu, jer zamor je najveći uzrok smučarskim povredama.
Prekosutra se kurs skijanja završava, vraćamo se na skijama preko Trebevića, pa niz Širokaču na Principov most.I ja bih, da sam bio na tvom mjestu, za spuštanje na skijama do Pala izabrao Čigija, znajući da je na skijama veoma stabilan. Vozio je razmaknutim nogama i tako dobio jedan od svojih brojnih nadimaka - “Šina”.A, za Cvijana me puno toga veže jer me je redovno posjećivao za vrijeme mog rada na Jahorini 1985.-1992.godine. Uvijek sa flašom dobre šljive i komadom pečenice.
Sa simpatijama se sjetim našeg razgovora za vrijeme održavanja Svearmijskog prvenstva u smučanju na Jahorini 1980.godine. Organizator Smučarski savez BiH pa imamo kancelariju u jednoj od kasarni pored Hotela “JNA”. Radi skraćenog programa, odlučimo da sudije podijelimo u dvije grupe, od kojih će prva suduti (i naplatiti) prvog dana takmičenja, a ona druga, drugog dana takmičenja.
Po zavrsetku takmicenja prvog dana, dolazi Cvijan u kancelariju punu ljudi i pita me: “Gdje ja sudim sutra?” Ja mu odgovorim da, ako je radio danas, sutra ne radi jer radi druga grupa. On će na to meni, da ga samo ja čujem, “A , jeli te ta druga grupa podizala u stolicu žičare ili ja?”
Prošlog ljeta sam bio u Vankuveru u posjeti braći Gašić. Dijeli nas 1200 km dobrog puta, koji predjemo za 10 do 12 sati. Dobro su, što se da vidjeti i sa slike koju ti šaljem. Mislio sam da bi ZOI 2010. koje se održavaju u Vankuveru, mogle biti dobra prilika da se sretnemo. No, prije nekoliko dana, pročitah kako je VANOK (Organizacioni Komitet Igara), odlučio da 25000 volontera sakupi tako, što će od svih onih koji dolaze sa lokacija izvan šireg područja Vankuvera, zatražiti da sami obezbijede smještaj. Isti kriterij će važiti i za one koji iz Vankuvera žele volontirati na Whistleru.
Nenad, Vlatko i Dejan Gasic
Zahvaljujem se Sveti Gaćinoviću na podsjećanju na mog pokojnog oca Dolfija.Srdačno te pozdravljam, smukeru,
Vlatko
ps. Šaljem ti i nekoliko slika a i informaciju da, za one koji to nemaju, objavljujem u nastavcima knjigu Bore Radosavljevića “Tragom smučarske staze “, koja je štampana povodom 55 godina Sarajevskog smučarskog kluba, na websitu www.bihski.com
Prenosim komentar na clanak :
Nema na cemu da se zahvaljujes. Svi, ama bas svi koji su dolazili na Jahorinu, a ne samo skijasi, znali su za Tvog oca. Zvali smo ga prosto Dolfi, a mislim da mu je “zvanican” naziv bio “Jahorinski Dolfi”. Sa njim sam, kao klinac, upoznao Jahorinu uzduz i poprijeko, od Vrhprace sa jedne strane do Crne Rijeke sa druge strane planine. Valjalo se naskijati, nahodati i “napenjati”. Cvijanova zica, tek pustena u pogon, nije tamo “dobacivala”!Mnogo pozdrava,
Sveto