Trebevic
Prema mom iskustvu ljubav prema gljivama nastaje u potpunosti iz ljubavi prema prirodi a i planinarenju.Ta se ljubav kod gljivara kasnije transformise u strastvenu zelju za hodanjem kroz sumu, bez obzira na konfiguraciju terena i vremenske uslove .
Carobni svijet malih sumskih bica, nije uvijek dobrocudan
U mom slucaju se to desilo u ranom djetinjstvu (10-12 godina), ne kao iznenadna ljubav “na prvi pogled”, vec je to bio sastavni dio zivota u nasoj porodici.Ljubav prema prirodi i osnovna znanja o gljivama su sa djeda (ocevog oca koji je bio Slovenac), presli na naseg oca Adolfa-Dolfija, strastvenog sportistu, a onda na nas trojicu brace, za koje se ne bih usudio praviti rang listu po gljivarskom znanju.
Moja supruga Slavica i ja
Sva trojica smo (Mirko, Vlatko i Zeljko) veoma uspjesno i strastveno prikupljali divlje gljive i to ne samo za vlastite potrebe vec i u komercijalne svrhe.Naime, nasi baka Ana i djed Florijan-Cvijetko Slokar su, kao ugostitelji decenijama imali divlje gljive na jelovniku planinarskih domova i restorana koje su drzali u Sarajevu i njegovoj okolini, za koju slobodno mogu reci da je izuzetno bogata gljivama svih vrsta a posebno onih komercijalnih ( vrganj, lisicarka, rujnica, smrcak).
Dakle, moji se prvi susreti sa tim malim sumskim stvorenjima nisu desili ni pod kakvim romanticnim okolnostima, vec kao dio mojih radnih obaveza.Da bih dobio djeparac morao sam da radim, pa i da sa djedom idem u sakupljanje divljih gljiva.Bile su to veoma zanimljive setnje sumom, koje nisam uvijek volio jer su me odvajale od povelike vesele grupe djece koja bi igrala nogomet na proplanku medju borovima na Brusu, na zemlji porodice Alke i Urosa Lucica, sa cijom djecom smo odrastali u igri i prijateljstvu.
Nekada bi hodali satima bez ikakvog rezultata a ja bih sa radoscu ocekivao da djed kaze da se vracamo nazad.On bi zastao, zadihan i oznojen naslonio bi se na stap i mekanim slovenackim naglaskom rekao:”Znas Rakun, tako me je nekada iz milja zvao, ima jedno mjesto gore ispod Dobre vode na kojem ih je uvijek bilo, odmori se malo pa idemo gore.”Tako bi se potraga produzila a ja bih, korak po korak bio sve dalje od Brusa i dobre zabave.
Vrganj/Boletus edulis/ Najbolja gljiva za pocetak obuke novih gljivara
Postao sam tako uz djeda , oca i bracu, amaterski gljivar koji je naucio da prirodu i gljive u njoj posmatra sa veseljem i zanimanjem, i koji je spreman i kvalificiran da, ukoliko se za to ukaze potreba i prilika, dio svojih znanja i odusevljenja prenese i na drugoga.
Literatura kojom se koristim i koja mi je pomogla da znacajno prosirim znanje, nije nivoa one koju koriste mikolozi (oni imaju strucnija djela o gljivama), vec su to knjige koje amaterskom ljubitelju divljih gljiva daju solidnu informaciju o jednostavnijim vrstama i pomazu mu da na prirodu i gljive gleda “iskusnim okom” amatera koji svoje znanje dogradjuje strpljivo i studiozno, ne zureci pri tome da u svoju korpu sto prije stavi neku novu vrstu.
Mada sam veoma cesto brao gljive u drustvu rodbine i prijatelja, pa i drugih vrsnih poznavaoca , moram reci da su mi samostalni odlasci u sumu bili najdrazi, vjerovatno radi usamljenicke crte mog karaktera.Tada bih mogao da se krecem tempom koji sam sebi odredim a i da brzo mijenjam zone pretrazivanja ukoliko ne naidjem na gljive ili kada prema tragovima na tlu procijenim da se ne isplati kretati prostorom koji je vec pretrazen.
I pored toga sto postoje brojne odkupne stanice u blizini vecih naselja u podnozju planina, pa gljive beru svi koji mogu sumom da se krecu, od djece do staraca, uvijek se nadje dovoljno da svi budu zadovoljni.Medjutim, misljenja sam da ce i u Bosni i Hercegovini trebati donijeti zakon koji regulise pitanje prava, podrucja, doba godine,maksimalnih kolicina branja i odkupa sumskih gljiva, ne bili se tako one zastitile od nekontrolisanog eksploatiranja i nebrige za produzetak odredjenih vrsta.
Lisicarka/Cantarellus cibarius/ Izvanredna gljiva koja treba da vam se nadje u pprvih pet koje cete nauciti da prepoznajete i berete
Kada u gljive odlazite u pratnji novih i neiskusnih beraca, zaboravite na vlastiti provod.Cesto cete na njihove povike morati da se vracate kako bi im objasnili da gljiva koju su nasli nije za jelo.Tada im se morate potpuno posvetiti jer ce cijeli izlet u protivnom biti neuspjesan.Branje divljih gljiva se moze uciti samo na terenu i to od osobe koja problematiku vec poznaje.
Traziti gljive sa gljivarskim katalogom u ruci, apsolutno ne dolazi u obzir iz prostog razloga sto su u njemu slike koje predstavljaju tipicne predstavnke vrsta, kakvi se i u prirodi tesko nalaze.Te slike naime, nemaju one gljive kojim priroda oduzme nesto od boje i oblika, pa ih tako ucini jedinstvenim i prepoznatljivim samo izvjezbanom oku strastvenog posmatraca.
U potragu za gljivama, tako kazu iskusni gljivari i dobri poznavaoci , dobar gljivar moze poci u svako doba godine a da se ne vrati prazne korpe.Moj tata je gljive brao i zimi, kada bi se za to ukazala potreba vadio ih je ispod snijega na Jahorini, na Idiotskoj livadi.Rijec je o rujnicama (Lactarius deliciosus), koje su potom (silirali) slagali u drvenu burad solili izmedju slojeva i po potrebi koristili za pravljenje jela i salata za goste hotela koji su drzali.
Cudnovati Smrcak/Morchella conica/ kojem cak pripisuju i afrodizijacko djelovanje
Ipak je jesen za gljive najrodnije doba, radi jos uvijek jakog sunca a i kisa koje su im neophodne da bi obilato rodile.
Prije nego krenete u potragu za sumskim gljivama, napravite plan kretanja koji se moze mijenjati ovisno od procjena na terenu.Ja sam razvio naviku da se krecem u krugovima, odnosno da se , hodajuci u sirokom krugu, opet vratim na mjesto gdje sam ostavio auto.Ovaj sistem primjenjivao sam na terenima koji su mi bili manje poznati, pa sam morao dio paznje posvecivati i orijentaciji.
Kretanje po “zadatoj” putanji vas dovodi u stanje koje iskljucuje slijedjenje gljivarskog instikta koji se u gljivarima vremenom razvije.Uravo radi njega, tog instikta, u gljive sam radije isao sam.Trajalo bi to, to kretanje sumom, 3 do 4 sata, bez odmora.Divota jedna, jos ako bi kisa padala znao sam da su tada mnogo manje mogucnosti da nekoga sretnem.Nerado bih se susreo sa covjekom i zvukove njegovog kretanja sumom sam prepoznavao jos iz daljine.Odmah bih svoju liniju kretanja prilagodio tako da nam se ne ukrste.
Od tuda ja vjerujem da mi je Trebevic najdrazi gljivarski teren, nesto radi blizine gradu a najvise radi toga sto sam njegov teren toliko dobro poznavao da sam se trazeci gljive potpuno oslobadjao potrebe za orijentacijom.Tamo uvijek znam gdje me noge nose a plan kretanja donosim u trenutku, kada procijenim da me pravac kojim se krecem ne dovodi i do gljiva radi kojih sam tu.
Parasolka/Suncanica/Makrolepiota procera – uvijek je dobro dosla na vrhu prepune korpe.Sumske snicle na tankim stapicima.
Kada trazim gljive cinim to tako da se penjem krivudajuci uz padinu.Moj pogled je, dakle, usmjeren uz padinu, odozdo prema gore.Gljive su mi tako kao na dlanu.Gljive inace ne mogu da vam pobjegnu ali mogu da se sakriju.
Zar nije lijep ? Jelenak/Srnjaca/Sarcodon imbricatum/ najbolji je ukiseljen.
Slobodno mogu da kazem da se na Trebevicu krecem po intuiciji.Cesto bih, kada bi nam se najavili gosti, odlazio po gljive na Trebevic, kao u vlastitu bastu.Vracao bih se kuci pune korpe svijezih gljiva, tako da je rucak/vecera mogla ubrzo da pocne.To upravo i jeste jedno od vaznih pravila.
Da ne bude zabune, rado sam isao i na druge gljivarske terene pa tako i u Podgrab, Stambulcic, Pracu, Medjuplaninu, okolinu Pala, na Romaniju u okolinu Mokrog, u Lukavicu, na Biambare, Crepoljsko, Igman, Nisice, Vlasic…
Jedite gljive sto je moguce prije nakon branja.
Trebevic (juzna strana-pogled iz Lukavice) na kojem je sve pocelo, branje gljiva a i skijanje.Moj dobri drug jos iz ranog djetinjstva.
nastavak slijedi
