Zimske olimpijske igre, Sarajevo 1984. – 2010.

“Bog je visoko, a Tito duboko.” (Đermano Ćićo Senjanović: Luminova pošta) Od dvojice ključnih likova koji su, prvi i tijelom i još više i kasnije duhom, a drugi “naredbom” snijegu da krene padati u zadnjem trenutku, pomogli da Sarajevo 1984. organizira Zimske olimpijske igre i to učini zbilja vrhunski, na polovicu se sigurno ne može računati. Josip Broz Tito sada je još samo svijetao lik iz prošlosti, a Svevišnji sigurno ima pametnijeg posla od ubjeđivanja svijeta da Sarajevo još jednom može prirediti čudo u Bosni.

Uostalom, bezobrazno je od Stvoritelja očekivati da Međunarodnom olimpijskom komitetu objasni kako će Bosna i Hercegovina do 2010. biti sigurna zemlja i da informacija o terorističkom kampu na obalama Jablaničkog jezera u kojem je možda boravio i Osama bin Laden, objavljena u danu kada su MOK-u stizala imena kandidata od nacionalnih komiteta (4. februar 2002), ima veze s istinom koliko i Bosanci sa zimskim sportovima. (U Salt Lake City, tek da ne bude iznenađenja tokom TV prenosa otvaranja 19. ZOI osmog februara, pojavit će se dva predstavnika ove države!)

Zimski olimpijski autoput Ima BiH još dug spisak nedostataka, ali niti jedan se ne čini ozbiljnim većini članova Odbora za kandidaturu grada Sarajeva za ZOI 2010. I skoro svim članovima Izvršnog odbora. Istina, 1978, kada je objavljeno da će glavni grad Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine ugostiti skijaše, skakače, klizače i ostale, Sarajevo je imalo jednu sportsku dvoranu i ne baš savremen ski centar na Jahorini. No, tada je iza kandidature stajala funkcionirajuća država s priličnim međunarodnim ugledom. Sada, 2002, tu su dva ski centra, uništena bob staza, rasturene skakaonice, klizališta bez leda, dva entiteta, 15 policija i općina Trnovo, koja bi radije sama gazdovala Bjelašnicom nego trpjela da se po toj planini dijele medalje s pet krugova… I svježe sjećanje na 11. septembar, datum masovnog prepoznavanja terorista i početak ere čelične sigurnosti, bezbroj puta veće nego što je država BiH može priuštiti barem svojim građanima.

Tu je još nešto: Olimpijske igre su skupa zabava. Prije 18 godina bilo je manje sportova i manje takmičara, pola je države bilo spremno raditi džaba, tada je više ljudi primalo platu nego što ih danas gleda Dnevnik FTV-a, pa je zarada na kraju iznosila samo 12 miliona dolara!? Igre u Salt Lake Cityju koštat će oko milijardu i po dolara, što je cifra koju BiH može dobiti samo na donatorskoj konferenciji. Pod uslovom da su pomagači dobre volje.

Nema to, svakako, puno veze sa samim finansiranjem i kandidature i takmičenja, ali ima sa masovnim prihvatanjem ideje reprize 1984. Tada su rijetki bili spremni gunđati zbog minimalnih odbitaka, a danas se pesimisti i skeptici razlikuju po tome što prvi vjeruju kako nas od 1992. prati zla sreća bez izgleda da će biti bolje, dok potonji pitaju: “Zašto bih podržao nešto tako skupo od čega ja neću imati nikakve koristi i što ću još i ja morati platiti?”

“Troškove olimpijade nikako ne bi mogli sami iznijeti Sarajevo i BiH. Vjerujte da se marketingom troškovi mogu pokriti tako da niti jednog poreskog obveznika u Sarajevu to ne košta niti jednu marku. Naravno, troškovi su daleko veći nego 1984, olimpijska porodica se proširila, ali vjerujem da bi se to moglo isfinansirati. Uostalom, svijet je nama, građanima Sarajeva i Bosancima i Hercegovcima, pomalo i dužan zato što nisu, a mogli su zaustaviti rat“, kaže Vlado Raguž, član Izvršnog odbora kandidature.

Za sada, kandidatura i nije koštala porezne obveznike. Većinu troškova snosili su ili će snositi trojica domaćih biznismena, od kojih jedan ima više nego sumnjivo porijeklo kapitala: Faruk Širbegović iz Gračanice, Tomislav Antunović iz Brčkog i Gavrilo Bobar iz Bijeljine. Oni, prema riječima Faruka Širbegovića, plaćaju put dijelu delegacije Sarajeva u Salt Lake City i snosit će troškove apliciranja od 100.000 dolara, koje, ukoliko MOK procijeni kako ima i ljepših mjesta za Igre od Sarajeva i Srpskog Sarajeva, neće dobiti nazad.

“Možda igre sada i izgledaju kao utopija. Jaka strana Sarajeva jeste olimpijada 1984, čija je organizacija bila savršena. S druge strane, međunarodna zajednica je dužna podržati Sarajevo na osnovu onoga što se dešavalo u bližoj prošlosti i mislim da je dodjela olimpijade logičan potez koji će uslijediti kad-tad. Sve drugo u ovoj priči je naša slabost, što predstavlja istovremeno i veliki izazov. Domaćinstvo Igara bilo bi, uz izgradnju autoputa, jedan od najvećih i najvažnijih projekata u državi koji bi sa sobom donio i povećanje broja radnih mjesta. Sarajevo također već ima sportsku infrastrukturu i sjajnu osnovu za nadogradnju. Naravno, cijeli proces mora imati apsolutnu političku podršku, kako bismo 31. maj i ispunjenje aplikacije MOK-a dočekali spremni i sa profesionalnim pristupom i ideji i njenoj realizaciji“, izjavio je za Dane, pred odlazak u Ameriku, gračanički graditelj Faruk Širbegović.

Bolje nego 1978. No, šta će biti ako Sarajevo dobije olimpijadu i ko će tada plaćati? I, prije toga: je li priča o povratku u 1984. ubleha skupine ljudi među kojima neki imaju hiperprodukciju nevjerovatnih ideja (gradonačelnik Hamamdžić, predsjednik IO kandidature, predložio je, naprimjer, i da se kipovi Bude sa sjevera Afganistana prebace u BiH), drugi uživaju u lijepom i nimalo teškom poslu zvučnog imena, treći skupljaju putne naloge, a ostatak nešto zbilja i radi?

Uopćeni odgovori većine uključenih u kandidaturu, puni šuplje priče o duhi i snazi, volji i želji, spremnosti i hrabrosti, gradu feniksu i planinama ljepoticama, uglavnom na drugo pitanje kažu – da! No, kada se počne razgovarati o detaljima, pogotovo ako je sagovornik neko sa iskustvom prošlih Igara, ono da polako blijedi.

“Ne mislim da nama treba da se daju Igre kao vid sućuti. Zalaganje za dobijanje Igara 2010. godine predstavlja vrlo snažan privredni zahvat i vrlo profitabilan poduhvat. Mi danas imamo mnogo više nego 1978. kad smo se kandidovali; naše ideje je mnogo lakše realizirati nego što je to bilo 1984: obnavljaju se svi hoteli, aerodrom je i bolji i opremljniji nego što je bio, i, što je naročito važno, nudimo na jednom malom, zgusnutom prostoru više nego što iko drugi od naših protukandidata može da ponudi. Često se govori o problemima koje naše društvo ima. Ako ne bude olimpijade, ništa se neće promijeniti, ali ako dobijemo Igre, sve one privredne grane koje će ih pratiti će se pokrenuti. Primjera radi, mi smo izgradili 2.650 stanova za prošlu olimpijadu, sad bismo trebali izgraditi 7.500. Možete misliti koliko bi tu bilo posla za projektante i za proizvođače. Ako se ne zalažemo da dobijemo Igre, ostajemo u statusu quo, a ako se zalažemo, otvaramo mladom svijetu perspektivu“, kaže Ahmed Karabegović, predsjednik Olimpijskog komiteta BiH i generalni sekretar Organizacionog komiteta XIV ZOI.

Troškovnik nove sarajevske olimpijade još uvijek ne postoji. Za sada se zna da bi trećinu pokrila prodaja prava TV prenosa, ostatak marketing Igara. Samo, do toga treba doći. Ne 2010, do koje zaista i Bosna ima vremena da se stabilizuje, već puno prije: do drugog jula 2003. U Pragu će tog dana biti izabran domaćin ZOI, pa Sarajevu tako ostaje manje od dvije godine da popravi sve što nije od Daytona a nema veze sa fasadama i krovovima.

Te je činjenice, kada je o našim sagovornicima riječ, izgleda najviše svjestan Enes Terzić, direktor firme ZOI 84, i predsjednik Klizačkog saveza BiH. Prema njegovim riječima, materijalni momenat u cijeloj priči jeste bitan, ali manje nego politička stabilnost zemlje i jedinstvo njenih sportskih asocijacija. “Ovakav slijed događaja i pojedinačni interesi koji koče funkcionirajuće ujedinjenje bh. sporta mogu biti prilična smetnja kandidaturi već u preliminarnim razgovorima. Mi se zanosimo ako mislimo da MOK nema informacija o stanju u našem sportu. Činjenica da želimo biti domaćini zimske olimpijade a na takvo takmičenje šaljemo dvojicu sportista, dovoljno govori. Kandidatura ne dopušta improvizaciju i traži apsolutnu garanciju da državni aparat može provesti sigurnosne mjere na cijelom svom teritoriju. Mi to nemamo. Kao što nemamo pravilan pristup u još jednom segmentu: moramo što više mladih uključiti u ovaj posao.”

Balkanski sindrom Problem sa idejom o ponovnom organizovanju olimpijade u Sarajevu nije u njenoj nagloj pojavi, ali jeste u nedorađenosti i još više pojavama potpunog diletantizma kao rezultata namjere da sve nasilu učini ozbiljnim. Još u februaru 1992. pokojni Branko Mikulić, prvi čovjek Igara 1984. i dr. Aziz Hadžihasanović, potpredsjednik Izvršnog odbora XIV ZOI, napravili su plan olimpijskog preporoda Sarajeva. Za obilježavanje desetogodišnjice prvih Igara, 1994, Enes Terzić je prvi put javno iznio svoja razmišljanja o ponovnom domaćinstvu. Sredinom 90-ih on i Ahmed Karabegović napravili su i neke studije oštećenja objekata, da bi kasnije o Sarajevu 2010. razgovarali i sa ključnim ljudima Međunarodnog olimpijskog komiteta. No, tek prošle godine priča o kandidaturi je institucionalizirana – bio je to posljednji potez, pored ostalih, i bivšeg predsjednika Olimpijskog komiteta BiH Bogića Bogićevića.

I zbilja – nešto se pomaklo: otvoreni su uredi za kandidaturu, zaduženi ljudi za razne poslove, u mrežu nad mrežama uveden je i web site kandidature… Sve bi moglo izgledati i jako ozbiljno, samo da se tome ne teži nasilu: da se prijateljima kandidature ne proglašavaju folk zvijezde tipa Sanele Sijerčić, čijim se plitkim razmišljanjima suprotstavljaju ozbiljne i pesimistične riječi jednog od najvećih balkanskih skijaša ikada – Slovenca Bojana Križaja; ili da se uglednim marketinškim agencijama ne šalju dopisi na bosanskom jeziku; pa i da se politička podrška Igrama ne ilustruje pozivanjem na Mirka Šarovića; da prvi čovjek Srpskog Sarajeva Predrag Lasica ne ide u Ameriku – ‘nako, da se na odgovore na osnovna pitanja o kandidaturi ne čeka kao na amandmane na svete knjige…