Olimpijski nezaborav za sarajevskog Kubertena

Autor: Slobodan Stajic, SA

OLIMPIJSKI NEZABORAV ZA

SARAJEVSKOG KUBERTENA

 

U dalekom kanadskom gradu Londonu, imenjaku onog znatno slavnijeg, u subotu je održana komemoracija Ljubiši Zečeviću, idejnom tvorcu 14. zimskih olimpijskjih igara. Tom prilikom Ljubišina kćrka Aleksandra pročitala je prigodnu besjedu sarajevskog novinara Slobodana Stajića.

Nažalost, ni Olimpijski komitet BiH, niti nekadašnji Ljubišin fakultet (Fakultet sporta i fizičkog odgoja), nisu se sjetili da odaju poštu tom velikanu.

 

Ovo je besjeda sarajevskog novinara  koju je Aleksandra Zečević pročitala na komemoraciji:

 

„Dragi Ljubiša… Uz izraze neizmjerne saosjećajnosti prema Tvojoj životnoj saputnici Mikici, kćerki Aleksandri, sestri Milici  i ostaloj rodbini, zbog  Tvog odlaska u vječni smiraj, šaljem Ti, s druge strane okeana,  i ovo moje posljednje pismo, kao dragom čovjeku, koji mi je u životu bio više od prijatelja, a često više i svakog mentora, posebno kada je u pitanju bilo naše bezgranično poklonstvo prema olimpizmu i drevnoj Heladi.

 

Pismo Ti šaljem  iz grada, kojeg si zadužio dok je svijeta i vijeka, jer nikada, nijedan njegov stanovnik  nije mu, svojom idejom, podario više radosti i više anđeoske ljepote kao Ti, što se graničilo već sa nestvarnošću.  Jer, dragi Ljubiša,  bio se idejni tvorac 14. zimskih olimpijskih igara, najljepše sportske svetkovine ikada održane ne samo u Sarajevu i Bosni i Hercegovini već i  na tlu kasnije ugasle Jugoslavije.

 

Da mogu da tuguju i planine i olimpijska borilišta 14. ZOI, zasigurno bi sada tugovali za Tobom – i Jahorina i Bjelašnica, i Trebević i Igman, i Zetra i stadion „Koševo“,  jer im je ostvarenje Tvoje ideja i snova,  februara 1984, podarilo i najbajkovitije i najveličanstvenije trenutke, kao i prizore prema kojima su  smjerali pogledi oko dve milijarde TV gledalaca iz gotovo cijelog svijeta.

 

I kao što je slavni Pjer de Kuberten obezbijedio sebi besmrtnost u svijetu olimpizma na globalnom planu, tako si Ti, dragi Zeko, osigurao sebi neprolaznost u ovom dijelu svijeta odakle Ti se javljam. Jer nikada više, niti Jugoslavija dok je još postojala, niti zemlje koje su nastale njenim raspadom, nisu vidjele nešto tako impresivno, niti će vjerovatno zadugo vidjeti. Jer takvi polusneni prizori, nad kojima si stajao poput kakvog modernog Zevsa,  mogu se vidjeti samo jednom i nikad više.

 

Dugo si, poštovani Ljubiša, vodio bitku da se Sarajevo uopšte kandiduje za organizaciju tih svetih olimpijskih igara, da povežeš sarajevske čarobne planine sa usnulim hramovima u drevnoj Olimpija, ishodištu Olimpijskih igara, i divnoj Elidskoj dolini.

Čak su u prvo vrijeme Tvoje plemenite ideje nailazila na veće razumijevanje u nekim moćnim olimpijskim krugovima u svijetu, nego u tadašnjoj Jugoslaviji, i to ne samo u Sloveniji, već i u samoj Bosni i Hercegovini! Bilo je čak bosanskih političara koji su u toj „suludoj ideji“, kako su oni govorili,  vidjeli i Tvoju  želju da postaneš slavan! Mada Tebi nije trebala nikakva slava kao uglednom profesoru, vanprosječne inteligencije i svestranog obrazovanja, već uzlet do nezaborava Tvom Sarajevu, kojeg si neizmjerno volio.

 

I Tvoja divna ideja je na kraju pobijedila.

 

I to u gradu bogova – pod Akropoljem, u Atini, 18. maja 1978, na zasjedanju Međunarodnog olimpijskog komiteta, kada je Sarajevo u konkurenciji Sapora i Geteborga postalo slavljenik. A tu, i Tvoju pobjedu, možda i najromantičnijim riječima opisala su dvojica novinarskih poeta, neponovljivi Miroslav Radojčić i neizostavni Pavle Lukač, čija je, već antologijska storija  u uglednoj „Politici“, započinjala:

 

„Još sinoć, to je bila želja i možda san. Od ovog trenutka to je stvarnost. Danas, u postojbini Olimpijskih igara, Sarajevu i Jugoslaviji pripala je čast da ugoste zimske olimpijce 1984. godine. Bila je to pobjeda Davida nad Golijatom…“

A stvarnost  iz 1984, kada se Sarajevo uvrstilo i u olimpijske besmrtnike, bila je već i prava zimsko-sportska bajka.

 

Nažalost, dragi Ljubiša, kao idejni tvorac tih Igara, nikada nisi dobio one zasluge koje si zaslužio, ali su sjećanja nas, istinskih poštovalaca olimpizma, sjajnija od svih odličja i ona će sada obasjavati i Tvoj put ka vječnosti.

 

Slavni Borhes je govorio, da nema drugih rajeva osim izgubljenih. A, dragi Ljubiša, Ti si upravo jedan od naših izgubljenih rajeva. Jer Tvoja biografija je toliko blistava i čista, da je gotovo i nepojmljiva u ovo naše doba.

 

A meni, kao Tvom dragom prijatelju, uz brojna podsjećanja –  pa i na ona davna susretanja u Sumbul-Avdinoj ulici, u toplom domu tvojih plemenitih roditelja, oca Aleksandra i gospostvene mame Kate, kada si,  uz brata Milana i sestru Milicu, tek hitao ka olimpskim visinama života – preostalo je jedino, u završnom akordu ove besjede, da Ti zaželim vječni spokoj. Ali i on će biti jedinstven. Prvo ćeš u urni tihovati u Kanadi, a onda će, u julu iduće godine, Tvoj pepeo biti razasut sa vrha Prenja, po prelijepim predjelima Boračkog jezera.

U svemu tome ima i neke simbolike.  Jer bio si i ostao ČOVJEK SVIJETA. Kako u životu, tako i poslije životnog smiraja.“

 

U potpisu je stajalo: „Tvoj neizmjerni poštovalac Slobodan Stajić“.

 

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.