Inbox

Zoran Dorsner, SA

Spoštovani prijatelji smučanja,
danes 29.12.2020. je bilo vroče na snežnih stezah WC.
Mlada Andreja SLOKAR je prvič v življenju nastupila v WC v SEMERINGU.
V prvem laufu SL štartala je s številko 56 in bila na 16. mestu ! Žal, v II laufu je naredila napako in ispadla.

Potem so skakalci nastopili v OBERSDORFU – na NOVOLETOŠNJI turneji.  
In odličen timski rezultat: med 30 najboljših je bilo 5 SLOVENCEV  – vsi od 10. do 29. mesta (tri so iz dužine PREVC) ! 

Lp ZORAN 

Pozdrav Vlatko.

Sada sam u Kini, vodim reprezetaciju do Zimskih Olimpijskih Igara igara u Pekingu 2022. Sada smo u Thaiwoo – olimpijski centar u blizini Pekinga, uskoro idemo trenirati na stazu gdje ce biti OI.

Vjerovatno necu ici u BIH do Aprila 2022, zbog virusa i citave situacije u svijetu. Ne pustaju nas u Europu dok se situacija potpuno ne stabilizuje.

Kako ste mi Vi?

Veliki pozdrav iz ledenog Thaiwoo-a!

Izbor: Prof.Slobodan Zalica

3. slika: masiv Cetine (1.992 m), na suprotnoj strani vrha je 650-metarska stijena, jedna od 4 najviše stijene u planinama BiH.

U pozadini je Čvrsnica; izraziti vrh je Veliki Vilinac (2.116 m)
3 Attachments

Novi planinarski dom na Prenju: Rapte (1.400 m).

Snimio: Prof. Zalica Slobodan

Mt. Prenj, Dinaric Alps, September 2020.

a Prenj, septembar 2020, pogled iz doline konjičke Bijele.
1. sl. Velika kapa (2.004 m)
2. sl. Velika motika (1.832 m)
3. sl. Veliki Osobac (2.026 m)

Sve ove stijene prepenjane su (uglavnom zimski usponi), tokom 1970-ih i 80-ih, od strane sarajevskih alpinista.

Sve ove stijene prepenjane su (uglavnom zimski usponi), tokom 1970-ih i 80-ih, od strane sarajevskih alpinista.

Preuzeto sa BUKA

Banjaluka je dobila novu knjigu o istoriji skijaškog sporta u ovom gradu.ERNEST BUČINSKI / 21. Decembar 2020

”Starčevica je bila pretežno pašnjak, pa je sva bila pogodna za skijanje. Uz to, šezdesetih godina napravljen je ugovor sa vlasnicima zemljišta, sa plaćanjem za korišćenje i za mogućnost podešavanja na pravcima staza. Ugovor je poštovan do sredine sljedeće decenije, kada je počela sadnja i zaoravanje, a i rastinje je napadalo livadski prostor. Drugih postupaka za održavanje skijališta nije bilo, osim što je Regulacionim planom ‘Park šume’, taj prostor bio zaštićen, ali ga se niko nije pridržavao. Osim Prve dole, može se reći da je Starčevica trajno izgubljena kao skijalište, tim prije što nema snježnih zima i što ni jedan skijaš ne želi biti na skijalištu koje nema žičaru”, rekao je Aleksandar Šimunović u razgovoru za BUKA magazin. 

Banjaluka je dobila novu knjigu o istoriji skijaškog sporta u ovom gradu. Prošlog mjeseca, objavljena je knjiga ”Skijaši Starčevice” autora Aleksandra Šimunovića. Knjiga kazuje o vremenu početaka skijaškog sporta u Banjaluci i Bosni i Hercegovini. Ilustrovana je sa mnogo fotografija koje vjerno svjedoče o skijašima, njihovim takmičenjima i druženjima sredinom prošlog stoljeća, ali dokumentuje i početke skijaškog sporta u Banjaluci još od vremena Austo-ugarske i Kraljevine Jugoslavije. 

Autor knjige Šimunović postao je stanovnikom Banjaluke prije više od šest decenija dolaskom iz Zagreba, gdje je stekao vojno obrazovanje. Tada je već bio solidan skijaš, jer je uporedo išao i na smučarske instrukcije, pa je i sam mogao da bude instruktor skijanja i učestvovao je kao organizator mnogih smučarskih takmičenja. U Banjaluci pristupa skijašima Starčevice, postajući članom Upravnog odbora i delegatom u Savezu opštinskih organizacija za fizičku kulturu. Kao inicijator i nosilac poslova, učestvuje u ponovnom osnivanju skijaškog kluba i postaje njegovim predsjednikom. Bio je član Predsjedništva Smučarskog savjeta Bosne i Hercegovine i sudija na Zimskoj olimpijadi ’84. godine. Osim skijanjem, bavio se i drugim sportovima, jedan od njih je biciklizam, a tokom života bio je zainteresovan i za književnost. Autor je i knjige ”Stari Trg kad je bio mlad”.  

Napisali ste knjigu o banjalučkim skijašima Starčevice i njenim skijalištima. Ko vam je pomogao i davao inspiraciju da knjigu napišete?
 

Ideja i želja bila je moja, a dodatno su me inspirisali Omer Mrakić – Dum, višegodišnji šampion Starčevice i nosilac organizacije u svom vremenu, koji je ispisao neka svoja sećanja, korisna za nastanak knjige, zatim prof. Vlatko Slokar, jedan od važnih učesnika u realizaciji Olimpijade u Sarajevu ZOI’84, istovremeno moj prijatelj u Kanadi, čiji je otac bio moj prvi učitelj skijanja, davne ’55. i ’56. godine. Na sve ove uslove ponudio je novčanu sigurnostMuratagić Zlatan Aki, nekada aktivni član Starčevice, učitelj skijanja i uspješni trener za mlađe kategorije takmičara.

Šta je bila motivacija da napišete jednu takvu knjigu?

Po poznatoj poruci da što nije napisano, ne postoji, prihvatio sam, sa dosta zakašnjenja, da otrgnem od zaborava i napišem dokumentovanu priču o skijašima u prošlosti. U knjizi sam svoju motivaciju ispisao pod naslovom „Sjećanje i o sjećanju“, i u dodanoj pjesmi istakao: „Da bez sjećanja nema postojanja“. Bio je to dug prema svim onim ljudima, zanesenjacima i romantičarima, koji su smisao života nalazili u zimskim sportovima. Knjiga je, ujedno, dio istine o izgledu Banjaluke i djela njenih žitelja u nedavnoj prošlosti.

Koliko vam je trebalo vremena da je završite i gdje ste crpili građu za književni materijal?

Desecima godina tinjala je želja da se napiše knjiga. Kroz to vrijeme prikupljao sam materijal, kojeg je bilo samo u tragovima. Devedesetih godina zamolio sam Mrakić Omera Duma da napiše svoja sećanja. Uz moja, bila je to polazna osnova za rad, ali zbog turbulentnih prilika, ništa nije rađeno do 2015. kada je već pomenuti Muratbegović Zlatan Aki, ponudio svoju podršku. Tada počinje ozbiljniji rad, da bi pretraga u Arhivu RS doprinijela cjelovitosti knjige. 

I Vi ste bili aktivni skijaš. Kada ste počeli da skijate?

Postao sam skijašem u rodnom Starom Trgu na južnim obroncima Planine Kopaonik, gdje snijeg potraje gotovo pola godine. Zajedničko je svoj djeci rođenoj na planinskim strminama, da počinju sa klizanjem i skijanjem, čim stanu na sigurnije noge. Moje rodno mjesto imalo je prednost naseljenih radnika i službenika sa gotovo svih kontinenata. Uz to, koncesijski gospodari Englezi, gradeći naselje, napravili su i objekte kulture i sporta. Sami su bili zimogrozivi pa su zimi igrali bridž, a ljeti tenis, i redovno pili čaj u pet. Međutim, ruski emigranti i Slovenci i neki naši ljudi kao Milivoje Mijučić, pokrenuše sport i skijanje u malom naselju svjetske kulture. Skijali su se gotovo svi. Stariji na fabričkim skijama, početnici na ručno rađenim. 

Da li je u to vrijeme bilo dovoljno ski učitelja?

Ozbiljnije moje školovanje skijanja počelo je 1955. i 1956. godine na Jahorini, po trideset dana, kod čuvenog učitelja Slokar Adolfa – Dolfe, skijaša i takmičara velikog ugleda u BiH i Jugoslaviji. Iza toga je nastavljeno učešće na seminarima za usavršavanje ski tehnike, kojima je rukovodio profesor Jankelić Jovan – Baja, sa FFK u Sarajevu i Jugoslovenski predstavnik u INTER SKI-u. Nakon instruktorskog staža postao sam učitelj skijanja. Obuka ostalih skijaških instruktora i trenera počela ja 1947. godine na Jahorini u skromnim uslovima, a kasnije sa sve jačim kvalitetom i intenzitetom.

Kako se dolazilo do opreme?

U djetinjstvu kojekako, početak je bio sa improvizacijama, ali i korišćenjem fabričkih skija, preko Omladinske ogranizacije. Kao pripadnik oružanih snaga SFRJ koristio sam vojnu skijašku opremu. Sa porastom standarda i pojavom ski opreme na našem tržištu, istu sam kupovao, a 1973. godine i prenosni ski lift.

Kada su se Banjalučani prvi put susreli sa skiješkim sportom?

Razvoj skijanja u Banjaluci sagledaćemo kroz nekoliko perioda. Početni period je vrijeme nakon Austrougarske okupacije BiH 1878. godine, kada su prvi put viđeni vojnici na skijama po brežuljcima oko grada. Nešto kasnije, viđani su i civili, stranci, koje je okupaciona vlast dovodila za carsku službu. Po uspostavljanju Države SHS, vojska Kraljevine izvodi skijaške vježbe sa izviđačkim jedinicama. Tada se, po prvi put, pojavljuju na skijanju i rijetki, bogatiji Banjalučani. Drugi period nastao je sa osnivanjem Banske uprave u Banjaluci, kada se događa priliv više intelektualaca, trgovaca i privrednika. Banska i Gradska uprava grade mnoge objekte za potrebe stanovništva, među kojima su škole, bolnica, pozorište, higijenski zavod, Sokolski dom i dr. Time je u našem gradu intenzivno stasavala građanska klasa, koja je bila dobro zatvorena za ostatak siromašnog i nepismenog naroda.                                                                         

To je i najvažniji period za razvoj skijanja. Počelo se po nalogu Kraljevske vlade da se osnuje sportski podsavez za Dinsku Zetsku i Vrbasku Banovinu, nakon čega je osnovan prvi Skijaški klub Banja Luka. Bilo je to 1933. godine. Predsjednik mu je bio dr Robert Frid, međunarodne reputacije za mikrobiologiju. I prije zvaničnog osnivanja kluba, bilo je skijanja i takmičenja. Godinu dana kasnije, izgrađena je skijaška kućica na Starčevici, a 1940. godine i planinarski dom, takođe na Starčevici.

Da li je bilo važnih takmičenja?

Tokom te decenije, održana su brojna takmičenja i smučarske utakmice sa učešćem samo članova kluba. I oni koji nisu bili članovi kluba mogli su nastupati, ali bez prava na plasman i nagradu. Pobjednicima su dijeljene vrijedne nagrade, svečano u Banskoj upravi, Oficirskom domu ili u hotelima Bosna i Palas. Svečanosti prisustvuju i dijele nagrade banski uglednici, pa i sam ban. Zadnja smučarska utakmica održana je na Kozari 2. februara 1941. dva mjeseca pred agresiju fašističke Njemačke i pristaša Trojnog pakta na Jugoslaviju. Valja napomenuti, uz isticanje šireg razvoja skijanja, da je paralelno i uz Smučarski klub  i Sokolska organizacija imala svoju sekciju, koja je školovala skijaše i učestvovala na međunarodnim takmičenjima Sokola. Takođe je i Skautska organizacija, kasnije izviđači, imala sekciju, koja je svoje instruktore obrazovala na tečajevima skauta na Zlatiboru. To je obavljano vrlo kvalitetno i organizovano. Iz pregledane dokumentacije se vidjelo da skijaški sport kroz cijelu deceniju prožima svoju djelatnost neodvojivo od Kraljevske vojske, koja je imala skijaški kadar i takmičare, i materijalno podržavala iste. Rat ja za skijaštvo značio potpuni raspad. Poslije rata, osiromašena država jača privredu, a u sportu zastupa masovnost. Planinarsko društvo Kozara imalo je skijašku sekciju, koja je bila zametak kvalitetnom skijanju u Banjaluci. 

Gdje se tada skijalo u Banjaluci?

Kao i ranije, skijanje se upražnjavalo na svim uzvišenjima oko Banjaluke, jer je oprema i dalje namijenjena terenskom skijanju. Brda oko grada čuvana su kao pasišta zbog brojne stoke koju je narod držao, što je odgovaralo skijašima. Kada je 1937. opština namjeravala da pošumi okolinu Banjaluke, narod je zatražio da se to spriječi, pa su samo Šehitluci pošumljeni. Dakle, skijalo se po svim okolnim brdima, pretežno na Starčevici i Šibovima. Sa unapređenjem smučarske opreme u šestoj i sedmoj deceniji prošlog vijeka, tvrdo povezivanje nogu za skiju, skijašima je onemugućavalo kretanje, to jest terensko skijanje, već samo penjanje i spuštanje, takozvano alpsko skijanje. To je uzrokovalo napuštanje okolnih brda, kada Starčevica prihvata sve skijaše grada. 

Starčevica je brdo iznad Banjaluke na kojem je sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga vijeka, u vremenu sezone, vrvjelo od skijaša? Postojala je i žičara. Zašto to danas nije tako?

Kako smo ranije rekli, Starčevica je bila pretežno pašnjak, pa je sva bila pogodna za skijanje. Uz to, šezdesetih godina napravljen je ugovor sa vlasnicima zemljišta, sa plaćanjem za korišćenje i za mogućnost podešavanja na pravcima staza. Ugovor je poštovan do sredine sljedeće decenije, kada je počela sadnja i zaoravanje, a i rastinje je napadalo livadski prostor. Drugih postupaka za održavanje skijališta nije bilo, osim što je Regulacinm planom „Park šume“, taj prostor bio zaštićen, ali ga se niko nije pridržavao. Osim Prve Dole, može se reći da je Starčevica trajno izgubljena kao skijalište, tim prije što nema snježnih zima i što ni jedan skijaš ne želi biti na skijalištu koje nema žičaru. 

Kada je osnovan prvi skijaški klub u Banjaluci?        

Prvi Skijaški klub Banjaluka osnovan je 1933, kako smo naprijed naveli. Iza Drugog sv. rata bilo je nekoliko skijaških sekcija po pojedinim sportskim klubovima. Skijaška sekcija u sastavu  Planinarskog društva Kozara, izdvaja se i osniva Smučarski klub Starčevicu 1965. godine. Klub se poslije uspješnog postojanja i razvoja, sredinom sedamdesetih godina, prividno ugasio. Da ne bi Banjaluka ostala bez Skijaškog kluba, u vrijeme kada je broj pristalica skijanja enormno rastao, ugledni ljudi su mi povjerili zadatak da se zauzmem za ponovno osnivanje kluba. Učinio sam to sa saradnicima oktobra 1978. godine. Ono što je uslijedilo u narednom vremenu opisao sam u knjizi pod naslovom „Intenzivirani razvoj skijanja“, navodeći kako su  za kratko vrijeme uređene organizacijske, finansijske, propagandne i stručne pripreme za više od hiljadu članova, uz formiranje takmičarskih timova po uzrastima. Odobrenjem Uprave kluba kupio sam prenosni ski lift velike snage i kapaciteta za treninge i školu skijanja. Istovremeno smo započeli sa putovanjima na udaljena skijališta, simboličnom cijenom prevoza. Početkom naredne zime predstavio sam UO kluba idejni projekat za žičaru na Starčevici i dostavio Skupštini opštine Banjaluka, o kojem se ona pohvalno izjasnila i otpočela sa finansiranjem. 

Da li ima mogućnosti da danas to brdo bude atraktivno za banjalučke skijaše?

Mislim da ne. Bez vertikalnog transporta i negativne temperature kroz pedeset snježnih dana, takav poduhvat se ne isplati. 

---

preuzeto: Borba

Amerikanka Mikaela Šifrin pobjednica je veleslaloma kojeg su skijašice vozile u ponedjeljak za Svjetski kup u francuskom Kurševalu, dok je drugo mjesto pripalo Italijanki Federiki Brinjone.

Šifrin je do prve pobjede od januara ove godine stigla dominacijom u obje vožnje i sa 82 stotinke prednisti nad Brinjone.

Treća je bila Francuskinja Tesa Vorli sa 1,09 sekunde zaostatka.

To je za Šifrin 67. pobjeda u Svjetskom kupu čime se izjednačila s Austrijancem Marselom Hiršerom na trećem mjestu i iza drugoplasirane sunarodnjakinje Lindsi Von (82 pobjeda). Prvi je Šveđanin Ingelmar Stenmark sa 86 pobjeda.

U ukupnom poretku i dalje je prva Slovakinja Petra Vlhova koja danas nije završila prvu vožnju, sa 420 bodova, dok je Šifrin skočila na drugo mjesto i ima 275 bodova.

Napisao Slobodan Zalica

Osigurani putevi u planinama trasiraju se skoro od samih početaka evropskog planinarstva, koje je, kao kulturno-rekreativni pokret, najcjelovitije zaživjelo u Alpama pa se, stoga — kao kompletno planinarstvo: pješačenje — penjanje (u stijeni, snijegu/ledu) — turno skijanje — naziva alpinizam. 

Osigurani putevi nazivaju se i (ital.) via ferrate, i klinčani putevi. Oni se kategoriziraju po stepenima teškoća, slično kao u klasičnom alpinizmu sa ljestvicom za slobodno penjanje (nije tehničko) I do VI+.

Izgradnja ovakvih planinarskih puteva sasvim je opravdana u okvirima planinarske organizacije, kada iskustvo i stručnost učesnika u projektu odlučuje gdje i kako trasirati stazu.
Ove staze, odnosno osigurani putevi, pravili su se naročito u italijanskim Dolomitima, te šire u Tirolu, za vojne potrebe, posebno u vrijeme Prvog svjetskog rata. U planinarskom kontekstu ovo su sasvim opravdani putevi (kao i svaki planinarski stručno proveden i markiran put), i to za manje sposobne (kako duševno tako i tjelesno) planinare.
Opravdani su zato što upravo manje sposobnim planinarima i turistima omogućavaju siguran dostup u predjele planine koji su im inače slabo ili nikako dostupni.

U izgradnji osiguranih puteva ili ferrata treba imati mjeru — prije svega, osjećaj za nečinjenje ekološke štete (prema živom svijetu: životinjama, biljkama, mineralima/stijenama) unutar šireg ambijentalnog područja kroz koje prolazi klinčani put.

Takve znalački izvedene ferrate jesu, na primjer: Hornli greben u Matterhornu, osigurani put između M. i V. Grossglocknera, osigurani put preko Praga, desno od Sjeverne triglavske stijene, put kroz okno u Prisojniku itd.; kod nas takve kvalitetno provedene ferrate jesu: ferrata kraj stijene Velikog kuka u Čvrsnici, u si. stijeni Maglića, u z. strani Maglića, u bjelašničkim Djevojačkim stijenama (1958), u romanijskim Velikim stijenama (pristup do Novakove pećine)…
Također, u bh. planinama ima i nešto djelimično osiguranih planinarskih puteva, na primjer: normalni (via normale) pristupi na Otiš, Zelenu glavu u Prenju; kroz Korita (iz mostarske Bijele u Lučine, tek započeto,2009), početak silaza u točilo ispod M. Medvjeda, staza uz Zli potok prema Tisama u Čvrsnici…

U bh. planinama ima još zanimljivih klinčanih puteva, starih koji su sada zapušteni, npr. onaj iz 1960-ih u jahorinskom Kleku (PD “Igman”), u Badnju na Volujaku (trasirali M. Šišić i D. Tomić sredinom 1970-ih), u Kragujevačkim stijenama (Zub) na Treskavici (1987), u vlašićkim Devečanskim stijenama (1996)…

Klasični, vrlo dobro trasirani osigurani put, izveden je 1929. godine na Prenju, i to u Sačmalju: iz Rakovog laza direktni pristup na Jezerce. Ovo je bilo djelo Petra Šaina sa drugovima iz PD “Kosmos”.
Na žalost, kasnije generacije za ovaj su put slabo znale, pa je već 1960-ih bio izvan (sigurne) upotrebe. Umjesto ferrate po sz. bridu Osobca (što je težak ekološki zločin, kako idejni tako i izvedbeni) trebalo je obnoviti ovaj put, najkraći prilaz kući Jezerce.

Dakle, osigurani planinarski putevi trasiraju se pored glavnih masiva kroz koje vode penjački (alpinistički) smjerovi — takva je ferrata lijevo od Velikog kuka (koja ne spada u sam masiv Kuka!), dok je ferrata desno od Botina upitan projekat, iako ima izvjesno opravdanje jer je u tom području polazio osigurani put koji su postavili sarajevski alpinisti oko krajem 1970-ih. 
Ferratom po sz. bridu Osobca je uništen krasan, lakši, penjački smjer, koji je značajan jer je tu nastao najkvalitetniji bh. zimski alpinizam početkom i sredinom 1970-ih.

Slobodan Žalica