O planinarskim osiguranim putevima ili via ferratama

Napisao Slobodan Zalica

Osigurani putevi u planinama trasiraju se skoro od samih početaka evropskog planinarstva, koje je, kao kulturno-rekreativni pokret, najcjelovitije zaživjelo u Alpama pa se, stoga — kao kompletno planinarstvo: pješačenje — penjanje (u stijeni, snijegu/ledu) — turno skijanje — naziva alpinizam. 

Osigurani putevi nazivaju se i (ital.) via ferrate, i klinčani putevi. Oni se kategoriziraju po stepenima teškoća, slično kao u klasičnom alpinizmu sa ljestvicom za slobodno penjanje (nije tehničko) I do VI+.

Izgradnja ovakvih planinarskih puteva sasvim je opravdana u okvirima planinarske organizacije, kada iskustvo i stručnost učesnika u projektu odlučuje gdje i kako trasirati stazu.
Ove staze, odnosno osigurani putevi, pravili su se naročito u italijanskim Dolomitima, te šire u Tirolu, za vojne potrebe, posebno u vrijeme Prvog svjetskog rata. U planinarskom kontekstu ovo su sasvim opravdani putevi (kao i svaki planinarski stručno proveden i markiran put), i to za manje sposobne (kako duševno tako i tjelesno) planinare.
Opravdani su zato što upravo manje sposobnim planinarima i turistima omogućavaju siguran dostup u predjele planine koji su im inače slabo ili nikako dostupni.

U izgradnji osiguranih puteva ili ferrata treba imati mjeru — prije svega, osjećaj za nečinjenje ekološke štete (prema živom svijetu: životinjama, biljkama, mineralima/stijenama) unutar šireg ambijentalnog područja kroz koje prolazi klinčani put.

Takve znalački izvedene ferrate jesu, na primjer: Hornli greben u Matterhornu, osigurani put između M. i V. Grossglocknera, osigurani put preko Praga, desno od Sjeverne triglavske stijene, put kroz okno u Prisojniku itd.; kod nas takve kvalitetno provedene ferrate jesu: ferrata kraj stijene Velikog kuka u Čvrsnici, u si. stijeni Maglića, u z. strani Maglića, u bjelašničkim Djevojačkim stijenama (1958), u romanijskim Velikim stijenama (pristup do Novakove pećine)…
Također, u bh. planinama ima i nešto djelimično osiguranih planinarskih puteva, na primjer: normalni (via normale) pristupi na Otiš, Zelenu glavu u Prenju; kroz Korita (iz mostarske Bijele u Lučine, tek započeto,2009), početak silaza u točilo ispod M. Medvjeda, staza uz Zli potok prema Tisama u Čvrsnici…

U bh. planinama ima još zanimljivih klinčanih puteva, starih koji su sada zapušteni, npr. onaj iz 1960-ih u jahorinskom Kleku (PD “Igman”), u Badnju na Volujaku (trasirali M. Šišić i D. Tomić sredinom 1970-ih), u Kragujevačkim stijenama (Zub) na Treskavici (1987), u vlašićkim Devečanskim stijenama (1996)…

Klasični, vrlo dobro trasirani osigurani put, izveden je 1929. godine na Prenju, i to u Sačmalju: iz Rakovog laza direktni pristup na Jezerce. Ovo je bilo djelo Petra Šaina sa drugovima iz PD “Kosmos”.
Na žalost, kasnije generacije za ovaj su put slabo znale, pa je već 1960-ih bio izvan (sigurne) upotrebe. Umjesto ferrate po sz. bridu Osobca (što je težak ekološki zločin, kako idejni tako i izvedbeni) trebalo je obnoviti ovaj put, najkraći prilaz kući Jezerce.

Dakle, osigurani planinarski putevi trasiraju se pored glavnih masiva kroz koje vode penjački (alpinistički) smjerovi — takva je ferrata lijevo od Velikog kuka (koja ne spada u sam masiv Kuka!), dok je ferrata desno od Botina upitan projekat, iako ima izvjesno opravdanje jer je u tom području polazio osigurani put koji su postavili sarajevski alpinisti oko krajem 1970-ih. 
Ferratom po sz. bridu Osobca je uništen krasan, lakši, penjački smjer, koji je značajan jer je tu nastao najkvalitetniji bh. zimski alpinizam početkom i sredinom 1970-ih.

Slobodan Žalica