Dimo Bilić konkurise za nagradu za najuspješnijeg volontera u sportu grada Berlina!

Autor Sead Buric, Brčko

Dubl za pobjede:

ZLATNO VJENČANI ZA CIJELI ŽIVOT

Slavenka mi je največa podrška i podstrekač za postizanje sportskih uspjeha i priznanja za volonterski rad. A na moj život utiču i sve uspješnije kćerke Dejana i Tamara, ističe najtrofejniji sarajlija Dimo Dimitrije Bilić

Moj dolazak u Berlin 23.08.1973 godine, nakon završenog Svjetskog stonoteniskog prvensta u Sarajevu, sa stotinu dojč maraka u džepu i preporukom Zdenka Uzorinca, stonoteniskog reprezentativca Jugoslavije, brojni su smatrali „avanturom“. Jer, bio sam poslovni sekretar generalnog direktora u Fabrici motora Sarajevo – Famos. Imao sam svoj stan, auto i sve ostalo što treba mladom čovjeku. Sve sam to bistre glave ostavio, pa čak i moju porodicu. Ali najbolnije mi je bilo ostaviti moju mamu. Osim toga, moja tadašnja djevojka, a sadašnja supruga Slavenka bila je šokirana i skeptična, misleći da se ja nakon odlaska više nikada neću vratiti. Ali ja sam, osim hrabrosti, upornosti, vrednoće i želje za boljim sutra, imao ono što je najbitnije – samouvjerenost i nepokolebljivo uvjerenje da ću u naumu apsolutno uspjeti. I zato se sve drugačije završilo, nego što su mnogi mislili. Moja Slavenka, kćerka Raseme i Murata Ćatovića iz Trebinja, moderna je sarajevska Penelopa. Moj vjerni, uporni, nezaobilazni partner u mojim poduhvatima u našem zajedničkom životu. Največa mi je podrška i podstrekač za postizanje sportskih uspjeha i priznanja za volonterski rad. A na moj život utiču i sve uspješnije kćerke Dejana i Tamara.

Na stonoteniskim svjetskim i evropskim prvenstvima, u veteranskoj konkurenciji, osvojio sam 24 medalje. Plus 2 medalje na balkanskim igrama. Bio sam u 16 finala, bilans 8 zlatnih i 8 srebrnih medalja. Nedostaje mi samo zlatna medalja u muškom dublu na svjetskim prvenstvima. Na ovim takmičenjima učestujem neprekidno od 1995. Izuzetak mi je prvenstvo u Canadi 2000. godine kada mi je umrla ne prežaljena mama. Prvenstva se nisu održavala dok je harala corona. U julu ove godine takmičit ću se na svjetskom prvenstvu stonotenisera u Rimu.

Na kraju nešto na šta sam veoma ponosan. Ja sam u Berlinu na konkursu za “Volontera godine 2024” ušao u uži izbor od 10 kandidata. To je odlučio jedan žiri sastavljen od kompetentnih sportista i sportskih radnika cijelog Berlina. I postavio me, kao inovatora, za nosioca, na prvo mjesta Topten-a. Ali, kako stoni tenis nije tako popularan kao fudbal, tenis, košarka i odbojka, šanse su mi umanjene, mada sam napravio izuzetne stvari. Kao što je moj besplatni, volonterski rad u največem njemačkom zatvoru. U kom sam kao trener stvorio respektabilnu stonotenisku ekipu, koja se zvanično takmičila u ligi Berlina. To je jedinstven slučaj u cijeloj državi. Što se tiče Parkinson pacijenata, koje sam preko stonog tenisa vratio u život, primjer je gotovo identičan predhodnom.

Dalja procedura je da nas deset biraju preko interneta gradjani Berlina. To je otprilike kao izbor sportiste godine. Moja šansa je velika “familija” parkinson pacijenata, njihovih prijatelja i poznanika.

Sve što ste pročitali ispričao je, na osnovu težine medalja na svjetskim i evropskim stonoteniskim takmičenjima, te društvenih priznanja u Njemačkoj, najtrofejniji sarajlija Dimo Dimitrije Bilić. Meni kao njegovom vatrenom fanovcu preostaje da mu poželim da se u Rimu pozlati i u muškom dublu. I da na berlinskom konkursu za „Volontera godine 2024“ bude izabran i proglašen pobjednikom. Zaslužio je.