Jovan Babic-Cigi, BiH smucarska legenda

 

Iz knjige “Tragom smucarske staze”, autora Bore Radosavljevica   ,stampane povodom 55.godisnjice Sarajevskog smucarskog kluba, najstarijeg smucarskog  kolektiva u Bosni I Hercegovini.

 

 Dobar je bio nas Cigi

ADIL HAJRIC, “Oslobodjenje”    29.marta 1976.

Bio jednom jedan Cigi, zivio je I prerano posustao u zivotu.Visoko se penjao po Jahorini, Treskavici, Crepoljskom, prvo s drugovima, sa rajom s Mejtasa, potom sa sportistima takmicarima.Smucar je Cigi bio, I golman u Sarajevu, pa gimnastikom se bavio, ucio djecu na logorovanjima na Borackom jezeru, u Zaostrogu I drugdje kako se sport voli I drugarstvo kako se gaji, ljudi kako da zive u ljubavi.

Tako je postao Cigi.Veliki reporter o njemu napisao reportazu u kojoj rece da je poznavao Cigija petnaestak godina a nije znao njegovo pravo ime.Samo Cigi, nista vise.”Cigi sa lijeve strane”, iz kluba u kojem je docekivao I ispracao sve goste,  pozivao ih na  Jahorinu I otkrivao njene ljepote kad je do njih tesko bilo doci, odvodio tamo I knjizevnike, pa profesore da vide, te djeci u skoli da kazu sta tamo ima, kako je disati na “ljepotici” I da ce domovi I hoteli biti, ne moze ljepota proci bez covjeka.

Nema vise reportera, nema Cigija.Umro je, tri godine I nesto duze tome ima.

Umorio se od dobrote I sporta, od obaveza koje je sebi nametnuo.

Skolu je zavrsio da dejci prenosi sport u najljepsem njegovom svjetlu, instruktor za smucanje je bio, I jos je Cigi imao teskoce u zivotu koje drugi odkriti ne mogu kad s njegovim srcem ne zive.Posustao je trazeci drugi posao, isao ulicama Sarajeva, navracao u “Istru” da odsuti svoje.

Jednom je omladina krenula na Tjentiste, seminar  o sportu, o tome kako da  sto vise mladica I djevojaka bude zdravih, snagu da imaju, u zivotu srecni da budu.Poveli I Cigija, koga bi drugog.I tamo Cigi odradi svoje, pa kad su kuci krenuli, svi zajedno, Cigi iznemogao, u Foci, u bolnicu su ga prevezli mladici I djevojke, krv mu dali, sve su Cigiju nudili, I on njima poklonio sebe.Nije pomoglo.

Humka je nastala na groblju, reporeter je In memorijam napisao.Humka ne samuje, svijece sportisti I raja donose.

Cigija nema, ostali su sportisti, ostale su uspomene.Sjecanje na Cigija nesto je drugacije nego na druge ljude.

Sastali se mladici I ozbiljni ljudi, djeca I ucenici u Smucarskom Klubu Sarajevo pa se dogovorili da sacuvaju uspomene na ucitelja I ljubimca, da produze stazama kojima je on hodio.

Memorijal cemo osnovati, govorili su, da bude kako je on zelio.Svi cemo na Jahorinu krenuti toga dana, povescemo djecu, omladinu, mnogo da nas bude, amatere, naci cemo novac, dacemo sami, pa neka bude I takmicenje, sa sudijama, vrijeme da se mjeri, pobjednici neka se znaju, poslije cemo  sjesti, ispricati se I ponesto o Cigiju reci, sportske uspomene probirati.

          Hocemo li I mozemo li tako ?

          Mozemo!

Pocelo je.Otislil na Jahorinu Baja Jankelic, Braco Kosovac, Dane Maljkovic, Jakica Kamenjasevic, Aco Boskovic, Dzevad Fazlic…Takmicenje je bilo.Memorijal je odrzan.Stotine njih od sest godina pa na gore, I staraca je bilo, bas kao sto je Cigi zelio.Dzodzo Radoslav, Osman Hadzic, Boro Erbez, Aco Boskovic, I Tiho, Slavko Podkubovsek, Milos Janjic, potom mladici I djeca Miron, Koka, Isakovic, Sacir….Vrijeme, rezultat? Pobijedili su svi!

Kasnije su sjedili I pricali.

          Jedne godine, davno je bilo, koju godinu iza rata, dodjemo mi na Boracko jezero.Nema se mnogo, poneki sator.Razleti se Cigi, sta cemo za slamu, na cemu cemo spavati, ko ce nam kuhati…pa nadje sve I odu djeca, odu I mladici.Hruba I drugi, mnogi nauce plivati I zajednicki zivjeti.

 

Druga je prica bila sa Jahorine.

Slavko Pantic, bokser I smucar, covjek golema izgleda, ni Krzmanic ga na ringu nije mogao oboriti, a Jahorinu je sa Cigijem uzduz I porijeko hiljadama puta presao, sjeo u dom poslije voznje, a krv sportska ne da mira.

          Hocemo li “trule kobile”? – upita neko.

Skoce Braco, Slavko, drugi izrasliji.Cigi ih zagleda I smjeska se, bacaju se, snaga puca, vika I jauk….Slavko je “Trulom kobilom” SLOMIO NOGU.Samo je neki mjesec prosao, opet je bio na Jahorini, ne moze se lom od ljubavi odvojiti, I od ljepote.

 

Dva puta je Memorijal bio. Za koji dan ce treci.Sve je spremno.Dogovorili se, nema novaca, sami ce uplatiti po dest hiljada starih, plati pa ucestvuj, nije to obicno takmicenje, mi smo amateri I ljudi, to sto se mjeri vrijeme, u redu, bice rezultata, doci ce svi, tako su se dogovorili, Radoslav je organizovao po kategorijama, boze moj, doci  ce Slavko sa svoje tri kceri, najmladja mu jos nije ni  do pasa nije, na Jahorini je svake sedmice, vozi pored oca I stalno ga pita ko je taj Cigi bio, bas je neki dobar ciko kad je Jahorinu izmislio I da I ona tamo ide.Doci ce I Milos sa djecom, profesor sa ucenicima, Braco I Baja, pa onda radnici iz onih preduzeca, novinari, raja sa Mejtasa, studenti sto se spremaju da im Jahorina poziv bude, oni kojima je rekreacija omiljela, doci ce I drugovi iz FIS-a koji su vijek proveli sa Jovanom Babicem Cigijem.

 

ADIL HAJRIC, “Oslobodjenje”    29.marta 1976.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s