Dragutin Braco Kosovac, zaljubljenik u ljude, planinu i skijanje

Dragutin Braco Kosovac

 

Kada ga sretnete sa onim njegovim standardno veselo-srdacnim  osmijehom na licu, imate dojam da ste sreli dragog rodjaka, tetka, ujaka, naprosto nekog veoma bliskog.

Bio je prijatelj mog oca a sve kroz ceste posjete mojoj baki Ani I djedu Cvjetku Slokaru na Trebevicu, dolazeci na zeljanicu, jela od sumskih gljiva I druge bakine kulinarske  majstorije.

Prosle godine mi rece moj profesor Vladimir Peleksic-Keke, koji sa Bracom dugo druguje, da ga je posjetio u Sarajevu I da tesko hoda, sto me podsjeti na jedan Bracin intervju na Sarajevskoj TV. Pita ga novinarka: Gospodine Braco, kako ste ? Na sta on seretski odgovara : ” Znate, starost je teska, udari u noge ili u glavu, a mene srecom, udarila u noge”.

 Ja sam ga, po zadatku, 1983. molio da napise predgovor I promovise knjigu  “Olimpijski korijeni” koju je izdao Smucarski savez Bosne I Hercegovine, sto je on bez dvoumljenja prihvatio. Uvijek je volio planinu I skijanje, od cega je ovaj sport profitirao jer se njegova rado “slusala”.

 Stavljam ga u kategoriju BiH smucarskih legendi upravo radi njegove istrajne ljubavi prema skijaskom sportu, planini i ljudima.

                                                                                                                       Vlatko Slokar

Intervju:

Braco Kosovac

Skica za portret smucara Dragutina Kosovca

Napisao: Boro Radosavljevic

I u ratovanje na skijama

 

Zakasnio je minut-dva na zakazani razgovor u svom kabinetu u poslovnoj zgradi “Energoinvesta”, pravdajuci se kasnjenjem tranvaja.I to jutro prvi covjek najveceg privrednog sistema u zemlji, manirom dozivotnog sportiste, smucara, zakletog pjesaka, prevalio je svoju redovnu turu linijama gradskog saobracaja do radnog mjesta, da bi se , izmedju pet-sest vaznih sastanaka, na tren vratio smucarskim uspomenama.Krenuli smo od pocetka…

“Prije rata u Sarajevu se, uglavnom, takmicilo u smucarskom trcanju I skokovima, dok ce alpske discipline poceti da se razvijaju kasnije”- prica Dragutin Kosovac.” Sto se mene licno tice, prvo skijanje bilo je na “dugama” od bureta u Kevrinom potoku.Kanije, kad sam sebi, od para zaradjenih davanjem instrukcija djacima iz nizih razreda, kupio prve skije, onda sam skijao na Betaniji svakodnevno, a kasnije na Crepoljskom I Jahorini.Bjelasnica je bila udaljena I pristupacna samo starijim planinarima.

Inace, prije rata samo je SSK bio iskljucivo smucarski klub, a ostale smucarske aktivnosti  odvijale su se u okviru planinarskih drustava.Zbog raje s kojom sam bio, ja sam se uclanio u Hrvatsko planinarsko drustvo “Bjelasnica”, koje je imalo kucu na Bukoviku.U okviru drustva smo stvorili I jednu omladinsku grupu,koja je  prerasla u omladinsku sekciju pod snaznim uticajem nas komunista.Procelnik te grupe bio je Josip Sigmund, koji je bio clan Partije, a ja sam bio tehnicki vodja grupe.

U zimu pred sam rat omladinska sekcija je dobila kolibu na Vukelinim vodama na Jahorini.Ja sam bio domar te kuce cijelu tu zimu.Tu su svake subote I nedelje odrzavani sastanci I predavanja za mlade koji su izlazili na skijanje.Slicnog uticaja komunista bilo je I u drugim organizacijama, narocito u Prijatelju prirode”.

Je li uz partijski rad, bilo vremena I za trofeje ?

“ Moj jedini pravi sportski trofej je drugo mjesto na Prvenstvu Bjelasnice u trcanju  na 16 kilometara.Bio sam jos junior, ali sam u trci sa seniorima osvojio drugo mjesto.I danas cuvamm tu diploma.Inace, bilo je to vrijeme odlicnih smucara.Sjecam se, recimo Milana Poluge, koji je trcao u seljackim pelengacama, a bio je najbolji na susretu sarajevskih I beogradskih smucara na Kopaoniku.”

I onda je rat sve prekinuo..

Da, I mogu reci da je to smucanje, kondicija, navika na hodanje po planini, osjecaj zza orijentaciju, da nam je sve to jako pomoglo u partizanima.”

Jeste li u ratu bar na tren dolazili u dodir sa skijama?

“Krajem cetrdeset prve, pocetkom cetrdeset druge mi smo na Igmanu imali  malu jedinicu na skijama.Ja sam, milsim da je bio februar ili mart cetrdeset druge, isao na na skijama sa jednom grupom preko Igmana I Bjelasnice na Boracko jesero u Mostarski bataljon.

Drugovanje na skijama nastavili ste cijelog zivota.Kao visoki funkcioner, istaknuti privrednik, razlikovali ste se od svojih kolega po tome sto su oni otisli na tribune kao gledaoci, a Vi ste ostali sportista.Kako ste, uz toliko obaveza, uspjeli da cijelli zivot ostanete smucar ?

A zbog toga nisam nikakva neobicna osoba.Steta je sto se sportom ne bavi vise njih, jer ipak, bavljenje sportskim aktivnostima omogucava covjeku da odrzi fizicku kondiciju, a kad se ima kondicije, onda se lakes zivi, I bolje se mislli, I lakes se mogu izdrzati napori dnevnog zivota I rada.

Ni danas ne propustate ni jedan Kup veteran..

“Nije tacno da ne propustam nijedan.Zadnje dvije godine me nije bilo zbog problema s okom, pa dok nisam otisao na operaciju nisam mogao voziti alpske voznje.”

Znaci, na naednom Kupu veteran se vracate ?

“Vec sam se vratio krajem prosle sezone, ali nisam biio u treningu da bih mogao na Kup veteran.”

Koliko Vam znaci to takmicenje?

Znaci mi mnogo, I meni I ostalima.Dobro je sto se to odrzava krajem sezone, bez obzira na slabije snijezne prilike.Jer, ljudi se onda pripremaju cijelu zimu, treniraju.Onda, to su llijepi trenuci kada se vracamo uspomenama, lijepim, na zalost, sve cesce smo u prilici I da spominjemo ljude kojih vise nema, pocev od Cigija, pa Dzodze, Dabe…”

Jeste li I dalje samo na Jahorini ili ste probali I Bjelasnicu ?

“Vozio sam I na Bjelasnici.Ja uvijek strancima pricam kako u Sarajevu imamo velike problem sa smucanjem, zato sto je do staza na Jahorini 28 kilometara od moje kkuce, a do staza na Bjelasnici 29, pa ne znamo na koju bismo stranu.Onda se trudim da, ipak, negdje odem, da ne ostanem u Sarajevu kao Bogdanov magarac.A to je za svijet u inostranstvu frapantno, jer normalno je I u smucarskim centrima da se do staza ide I do dvadesetak kilometara, a ovdje si iz centra jednog velikog grada samo 28 kilometara daleko od staza.

Moja praksa je slijedeca:posto imam kucu na Jahorini, gore mi je alpska oprema, ali rezervnu imam u Sarajevu, kao I lauferice, a to je za Bjelasnicu I Igman.Mislim da je dobro sto na Igmanu imamo tako dobre I tako uredjene staze za trcanje.Steta je sto trkackih staza nemamo I na Jahorini, a mislim da bi se mogle urediti bez velikog troska.”

Sta je ljepse, Jahorina illi Bjelasnica?

“Lijepo je I jedno I drugo.Staze na Bjelasnici su teze  I alpski bolje a na Jahorini sa svojom sirinom, onim plecima na kojim se moze praviti izbor, sigurno ima svoje prednosti.

Najljepse uspomene sa smucarskih terena ?

“Sve je lijepo.No, covjek zapamti neki detalj.Recimo, jednom smo isli na Bjelasnicu, pedesetih godina, bio je mart.Prenocili smo u Opservatoriji, gdje je radio meteorology Nepomucki.Ujutro smo skijajuci krenuli nazad za Pazaric a ja sam u jednom smuku na Krvavcu ostao bez kape, sarene, koja mi je spala u voznji.Nisam se mogao vracati, bilo je isuvise naporno.Otisli smo.Medjutim, iduce jeseni, negdje na Treskavici, nadje me jedan planinar I pita “Jeste li Vi Kosovac?”.Velim da jesam, a on izvadi moju kapu I pita “Je li ovo Vasa kapa?”Kada je isao na Bjelasnicu, nasao ju je, odnio Nepomuckom, ovaj mu rekao cija je I covjek je cuvao do jeseni…

Kao aktivista SSK bili ste na celu grupe ljudi koja je godinama radial posao koji je bio kljucan za trasiranje puta Sarajeva prema 14.Zimski Olimpijskim Igrama.Dali ste nesebican doprinos I u pripremama I u organizaciji samih Igara.Jesu li sva Vasa ocekivanja kao smucara, smucarskog radnika, poslije ZOI ostvarena?

“ Mislim das u SSK I njegovi aktivisti, svojim svojim naporima I organizovanjem sporta u Sarajevu, na Jahorini, organizovanjem prvih takmicenja, kasnije omladinskih kriterija, pa evropskih kkupova, ne samo dali inicijativu nego I stvorilli uslove I doveli do Olimpijade u Sarajevu.Mislim, a sada se to pokazuje, da je bilo steta sto ti smucari nisu vise bili ukljuceni u poslove oko organizacije Olimpijade.Zbog toga su se veze sa svjetskim federacijama dosta prekinule.I planine u profesionalnim organizacijama ne drze smucari.To ima uticaja na kvalitet smucanja, a I na to da imamo malo medjunarodnih sportskih takmicenja.To je steta I za sport I za turizam.Mislim da bi na tome trebalo raditi.

Zatim,  tradicija I masovnost, koja u Sarajevu postoji, nije dovela do kvaliteta, do novih rezultata na planu vrhunskog sporta.Tako se moja nadanja, na zalost, nisu ostvarila.Mi smo cak, sto se tice kvaliteta smucanja u jugoslovenskoj konkurenciji, negdje iza onoga sto smo bili prije ZOI, u vrijeme Boskovica, Gasica, Pasovica.A mmislim da Sarajevo ima sansu, posebno u smuku, koji je, ipak, najatraktivnija alpska disciplina, jer imammo dvije staze, od kojih je Jahorina idealna za trening.Isto tako nije mi jasno zasto smo zaostali sa skokovima, pored ovakvih skakaonica, ljepotica, na Malom Polju.Moglo bi se mnogo vise uciniti.”

U cemu vidite rjesenje tih problema ?

“ U organizovanijem radu.Medjutim, moram reci da je ogroman doprinos Olimpijade u gradu.Promijenila je Sarajevo, dala mu novo mjesto u svijetu.I mislim da je tesko procijeniti sve sto je ona dala…”

Sta Vas  najvise raduje u novom, olimpijskom Sarajevu ?

“ Najvise me raduje kada subotom I nedeljom vidim djecu sa klizaljkama I smuckama preko ramena kako se motaju po Carsiji.Jedni idu na Bjelasnicu, drugi na Jahorinu, jedni na Zetru.

Milo mi je kada vidim da se omladina bavi sportom I dag a voli.”

Intervju napravio autor knjige “Sarajevske bijele staze”, Boro Radosavljevic.Knjiga je izdana 1988.godine povodom 60.godisnjice Sarajevskog Smucarskog Kluba, najstarijeg smucarskog kluba u Bosni i Hercegovini.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s