Jovo Dimitrijevic, sportski novinar-Intervju povodom 20 godina od ZOI’84. u Sarajevu

 Ljubaznoscu Jove Dimitrijevica, barda jugoslovenskog sportskog novinarstva koji zadnjih petnaest godina zivi u Kanadi, dobili smo tekst Intervjua koji je sa njim napravljen i objavljen 2004.godine na Radiu Slobodna Evropa, povodom 20 godina ZOI ’84. u Sarajevu.

Jovo mi je drag prijatelj a bio je prijatelj sa mojim tatom Adolfom Dolfijem Slokarom i mojim starijim bratom Mirkom. Kontaktiramo cesto, bilo radi neke teme iz proslosti bosansko-hercegovackog sporta ili  naprosto da  se cujemo, jer iako obojica zivimo u Kanadi radi velikih razdaljina se jos uvijek  nismo sreli. Zadnji put smo se sreli kada nas je posjetio u Torontu 1996.godine.

Objavljujemo ovaj Intervju kao jos jedno zanimljivo podsjecanje na veliki sportski dogadjaj organizovan u nasem voljenom Gradu i nasoj domovini.(vs)

 

8. februar/veljača, 2004 09:42

J. DIMITRIJEVIĆ: KAKO JE PAVLE LUKAČ ZNAO DA ĆE 8. FEBRUARA OLIMPIJSKO SARAJEVO OSVANUTI POD SNIJEGOM?
Moderator: Sabina ČABARAVDIĆ

Juan Antonio Samaranch

“IDEJA ZA ORGANIZACIJU ZIMSKE OLIMPIJADE U SARAJEVU NASTALA JE NA JAHORINI, MEĐU SARAJEVSKOM RAJOM – SMUČARIMA. NEPLANIRANO, U VRIJEME KADA JE SEDAMDESETIH ZLATNA LISICA IZ MARIBORA PRESELJENA NA JAHORINU, JER U SLOVENIJI NIJE BILO SNIJEGA”, PRISJEĆA SE VREMENA OD PRIJE TRIDESETAK GODINA POZNATI SARAJEVSKI SPORTSKI NOVINAR, JOVO DIMITRIJEVIĆ, OD SAMOG POČETKA UKLJUČEN U ORGANIZACIJU XIV ZIMSKIH OLIMPIJSKIH IGARA

 

* LORD KILANIN JE SUGERISAO PRIJE GLASANJA  DA U KONKURENCIJI SA GOETTEBORGOM I SAPOROM, OLIMPIJADU DOBIJE SARAJEVO, JOŠ NEOTKRIVENO I NEPOZNATO MJESTO, ZA KOJE JE MALO KO ČUO. MEĐUNARODNI OLIMPIJSKI KOMITET NIJE SE ZBOG TOGA POKAJAO, NJEGOV  PREDSJEDNIK SAMARANCH,KOJI JE NASLJEDIO KILANINA; REKAO JE POSLIJE NA ZATVARANJU IGARA DA SU TO BILE NAJBOLJE ORGANIZOVANE IGRE U POVIJESTI ZOI .

* KAKO JE PAVLE LUKAČ ZNAO DA ĆE 8. FEBRUARA U SARAJEVU PASTI SNIJEG, IAKO GA DOTADA NIJE BILO NI ZA LIJEKA, ŠTA JE ANTE SUČIĆ URADIO KAD GA JE PAPA IVAN PAVLE DRUGI PITAO DA LI JE ON KATOLIK, ZAŠTO SE NEKADAŠNJI PREDSJEDNIK PREDSJEDNIŠTVA SFRJ NIJE, KAKO JE PLANIRANO, SPUSTIO AVIONOM U BEOGRAD, NEGO U SARAJEVO, KO JE VRATIO NOVČANIK I PASOŠ KENNEDYJEVOM SINU, DA LI JE KIRK DOUGLAS ZAISTA PLATIO PREVISOKI CEH U JEDNOJ SARAJEVSKOJ KAFANI U VRIJEME OLIMPIJSKIH IGARA

DIMITRIJEVIĆ
Drago mi je što vas čujem i što ću moći nekoliko riječi da kažem o Zimskim olimpijskim igrama. Taj 8. februar 1984. godine je dio moga života. Dio života u mom rodnom gradu Sarajevu.
RFE
Tačno je dvadeset godina od Zimskih olimpijskih igara, jednih od najbolje organizovanih u istoriji Zimskih olimpijskih igara. Da li je to bila krilatica kojom smo se koristili i na koju smo bili ponosni, ili je iza toga bila istina?
DIMITRIJEVIĆ
Uključen sam u organizaciju Zimskih olimpijskih igara od same ideje koja je stvorena na Jahorini, među jahorinskom rajom – smučarima, i to poslije onoga dana sedamdesetih godina kada je Zlatna lisica iz Maribora preseljena u Sarajevo,na Jahorinu zato sto  u Mariboru,na ,Pohorju,  nije bilo snijega. Tada su Ljubiša Zečević, Braco Kosovac i drugi govorili o tome kako bi bilo dobro da Sarajevo preuzme jedan svjetski kup. Iza toga se stvorila ideja da se organizuju Zimske olimpijske igre. Malo po malo došlo je do toga da se Sarajevo kandiduje.

Jedan od veoma zaslužnijih ljudi što je Sarajevo dobilo Zimske olimpijske igre je Ljubiša Zečević, profesor na Fakultetu za fizičku kulturu u Sarajevu, koji je, ne u pet do dvanaest, ali u dvanaest i pet predao kandidaturu u Lozani koju su napravili u Gradskoj skupštini Sarajeva. Moram da kažem da su mnogi ljudi bili skeptici i nisu vjerovali da će Sarajevo dobiti Zimske olimpijske igre i to na sesiji Olimpijskog komiteta u Ateni 1978. godine.
RFE
Bio je to maj. Dobro se toga sjećam. Putovala sam lokalnim autobusom prema Sarajevu i sjećam se da je Nikola-Noka Bilić kandidaturu objavio na radiju.
DIMITRIJEVIĆ
Sjećate se vrlo dobro. Noka Bilić je tada bio na dva sportska dogadjaja u Ateni. Moram da kažem da je  takmičenje u fudbalu bilo prioritetnije od sastanka Međunarodnog olimpijskog komiteta. Kada je Noka Bilić javio na radiju da je Sarajevo dobilo Olimpijske igre, svi su zastali i nisu mogli vjerovati. Onda je nastalo takvo oduševljenje koje je samo Sarajevo znalo da priredi.
RFE
Prvo je bila nevjerica, pa oduševljenje a onda strah – hoćemo li mi to moći? Kada se shvatila ozbiljnost situacije?
DIMITRIJEVIĆ
Sarajevo i ljudi u Sarajevu su bili zatečeni. Niko nije mogao vjerovati da će Sarajevo dobiti Olimpijske igre u konkurenciji Goetteborga i Sapora, koji je već jednom organizovao Olimpijske igre. U Ateni, kada se o tome glasalo, veliki lobista je bio Boris Bakrač, član Međunarodnog olimpijskog komiteta, i Artur Takač. Izgleda da je Takač nesretno završio jer je prije nekoliko dana zalutao u snježnoj mećavi na Kopaoniku i još ga nisu pronašli.

Po mom mišljenju, najveću ulogu odigrao je tadašnji predsjednik međunarodnog Olimpijskog komiteta, lord Kilanin, koji je članovima međunarodnog Olimpijskog komiteta tada rekao: “Možemo da idemo u Goetteborg, to će biti disperzija olimpijskih igara. Možemo da idemo u Saporo, gdje smo već jednom bili. Treba da otkrivamo nove prostore.

To je Sarajevo”.
RFE
Da li je on išta znao o Sarajevu?
DIMITRIJEVIĆ
Bio je jednom u Sarajevu, u hotelu Evropa. Tada je došao sa svojim zamjenikom Samaranchom, kasnije predsjednikom Međunarodnog olimpijskog komiteta. Dobio je na poklon jednu Berberovu sliku. Bio je njome oduševljen. Koliko se sjećam, to je bila njegova jedina posjeta Sarajevu.
RFE
Nije valjda da su ga potkupili jednom Berberovom slikom?
DIMITRIJEVIĆ
On je bio jako pošten čovjek. Njega se potkupiti nije moglo. U Atenu su došli i Šveđani i Japanci sa prekrasnim poklonima za članove Olimpijskog međunarodnog komiteta. Mi smo mogli da ih ponudimo samo šljivovicom.
RFE
Sarajevo je u to vrijeme imalo dobru volju da organizuje Olimpijadu. Imalo je planine i pretpostavljalo se da će biti snijega. Ničega drugog nije bilo, pa ni para. Nismo ni bili neka smučarska nacija.
DIMITRIJEVIĆ
To je teško objasniti. Bitan je entuzijazam. Olimpijski komitet ljude nije birao po ključu, nego ko je htio i ko je želio da radi. To je velika stvar. Ljudi su se svojski prihvatili posla. Počele su da dolaze pare.

Za otkup ekskluzivnog prava i prenošenje Zimskih olimpijskih igara samo ABC je platio 120 miliona dolara. Coca Cola je platila pet miliona i dala besplatno piće. Mitcibushi je poslao 99 automobila. Pare su dolazile u Sarajevo. Nije bio problem novca.

Trebalo je svijetu objasniti zašto i zbog cega smo smo  prihvatili organizaciju  ZOI. U Sarajevu postoje ljudi koji uvijek pričaju neke kafanske priče, pa i tada, kako ćemo morati plaćati doprinos, kako ćemo biti oštećeni, kako će nas to koštati i slično.

Moje kolege novinari i ja, kao i ljudi iz Organizacionog komiteta, smo morali dosta toga da pišemo i da se potrudimo da bi smo ljudima objasnili šta znače Olimpijske igre i kako njima samo možemo dobiti. A,dobili smo izvanrednu Bjelašnicu, uređenu Jahorinu, dobili smo Zetru, izgrađene puteve. Ljudi u to nisu vjerovali tako da su te price dosle i do inostranstva. U to vrijeme je u posjetu Sarajevu došao gradonačelnika Inzburka, gospodin Luger.

U austrijskoj štampi se pojavilo da je Luger došao u Sarajevo da preuzme Olimpijske igre pošto Sarajevo, zbog ekonomske situacije, nije spremno da organizuje Olimpijske igre. Tada sam napisao jedan komentar u kojem sam rekao: “Gospodin Luger je bio u Sarajevu, ne prvi put.

Bio je na čelu organizacije dvaju olimpijskih igara koje su organizovane u Inbruku. Došao je kao prijatelj, da nam pomogne. Mi ne moramo da izmišljamo toplu vodu. Zašto, kada nam je Austrija blizu i može da pomogne”.

Nisam štedio riječi da kažem koje su to poteškoće Sarajeva. Taj moj komentar, i na moje čuđenje, prenijele su sve svjetske agencije. Gospodin Luger mi je na tome čestitao. Rekao mi je: “Hvala Vam što ste Austrijancima takođe rekli pravu istinu, da ja nisam išao da preuzmem Olimpijske igre, nego samo da pomognem prijateljima”.
RFE
U to doba, činilo se posmatraču sa strane da ni ostali veći centri u tadašnjoj Jugoslaviji ne gledaju baš s oduševljenjem prema tome što će baš Sarajevo biti domaćin Zimskih olimpijskih igara.
DIMITRIJEVIĆ
Jugoslavija je dobila te igre zahvaljujući tada svom ugledu u svijetu. Sarajevo je domaćin. Nisu mogli da stave objektivni ljudi prigovor, jer nigdje se, izuzev u Makedoniji i Sarajevu, nije mogao održati spust po dužini staze i prema  pravilima koji zahtijeva Olimpijski komitet.

Bilo je dosta otpora među pojedincima, ali su zato svi oni koji su vidjeli svoj interes dolazili u Sarajevo i pomogli. Svaka velika novinska kuća iz bivše Jugoslavije je držala po jedan press centar. U Zetri je bio Vijesnik, na Bjelašnici Politika. Svi su dolazili u Sarajevo i donosili su ponešto. Sva odjeća je pravljena u Varteksu. Svi su zaradili na sarajevskoj olimpijadi, a Sarajevo je dobilo objekte i ostalo je nešto ušteđenog novca. Onda se pojavilo ono najgore – dobili ste objekte a ko će ih sada održavati. Stalno je bila neka briga. Ono što je Sarajevo najviše dobilo je to da su pokrenuti zimski sportovi u Sarajevu. Volio bih da i ova proslava bude posticaj da se ponovo pokrenu zimski sportovi u Sarajevu i da to ne bude samo jedna promenada.

Došli ljudi, počastili se, vidjeli, održali govore, otišli. Iza sarajevskih XIV Zimskih olimpijskih igara ostalo je mnogo toga. Stvoreni su brojni klubovi smučarskih sportova koji su dobro napredovali. Da nije došlo do rata, vjerujem da bi sada sportisti iz Bosne i Hercegovine bili u samom vrhu zimskih sportova.
RFE
Kada je Olimpijada dobijena, Komitet Zimskih olimpijskih igara se, pretpostavljam, širi?
DIMITRIJEVIĆ
Zahvaljujući Branku Mikuliću, Antu Sučiću i jednom odličnom organizatoru, Arturu Takaču, to se postepeno razvijalo. Radilo se sistematski. Bio je plan. Nije izostala pomoć Međunarodnog olimpijskog komiteta i njegovih ljudi. To je organizacija već poznata u svijetu. Ne treba izmišljati toplu vodu, mi smo znali da primjenimo ono što su ljudi već izmislili, i što je još važnije, da to unaprijedimo.

Nikakvih problema nije bilo. Sve je išlo prema planu i programu. Novac nije nedostajao. Ipak, da je bilo malo više saradnje, možda bi bilo još bolje. Ali i ovako su te Zimske olimpijske igre ostale u sjećanju kao najbolje do tada organizovane. Najbolji odgovor svim skepticima je dao Antonio Samaranch na zatvaranju Olimpijskih igara. Rekao je da su to do tada najbolje organizovane Zimske olimpijske igre.
RFE
Dan pred otvaranje ulice u Sarajevu su bile suhe, na okolnim planinama gotovo nimalo snijega.
DIMITRIJEVIĆ
Dobili smo mašine koje su pravile vještački snijeg. U Sarajevu nije bilo snijega. Pavle Lukač je vodio propagandu na Olimpijskom komitetu i odlično je govorio nekoliko jezika. Stalno su ga novinari pitali – A šta ćemo bez snijega? Deset dana prije početka igara Pavle Lukač je rekao: “Osmoga februara u jutro Sarajevo će osvanuti pod snijegom”.

Tog 8. svi su ga tražili da ga pitaju kako je to znao.
RFE
Šta ste vi u to vrijeme radili?
DIMITRIJEVIĆ
Pored toga sto sam bio novinar imao sam status vrhunskog sportiste u Jugoslaviji. Kao takav sam se odmah uključio u organizaciju. Od svega sto sam radio kao novinar  za mene je bio prioritet Komitet olimpijskih igara. Bio sam uključen u propagandu i u press službe. Od prvog do posljednjeg dana to sam radio onako kako sam najbolje znao i umio.

Pratio sam Međunarodni olimpijski komitet, naš Olimpijski komitet, Olimpijske igre. Bio sam na paljenju vatre na Olimpiji u Ateni, došao sa olimpijskom vatrom u Dubrovnik, što je bio nezaboravan doček. Bilo je mnogo interesantnih događaja. Išao sam na sesiju u Rim kod Pape.

Tada se dogodila anegdota sa predsjednikom Izvršnog komiteta Antom Sučićom. Kada smo došli u Vatikan kod Pape, Samaranch je predstavio Sučića kao predsjednika Izvršnog komiteta ZOI u Sarajevu i Pitera Iberota kao predsjednika komiteta Ljetnjih olimpijskih igara koje su se tada održavale u Los Anđelesu. Papa je na našem jeziku upitao Antu Sučića da li je katolik. Ante ,zbunjen, se poklonio, rekao da jeste i odmah zbrisao.

Pitali smo ga što pobježe. Rekao je: “Zamislite da me još nešto upitao pa da ideološki skrenem”. Bilo je puno  detalja. Svi pravi ljudi iz cijele Jugoslavije su htjeli da pomognu. Neki dan sam pročitao na internetu da su se predstavnici nacionalnih Olimpijskih komiteta pet država bivše Jugoslavije dogovorili u Ljubljani o saradnji i zajedničkom nastupu na međunarodnoj sceni. Interesantno je da je inicijativu za taj sastanak dao predsjednik slovenačkog Olimpijskog komiteta, Janez Kocijančić, koji je, između ostalog, na otvaranju rekao:

“Kada nastupamo sami, nemamo nikakvu težine. Kada nastupamo zajedno, postat ćemo važan član i u Međunarodnom olimpijskom komitetu”. Zatim ga je Dragan Kičanović, poznati košarkaš, koji je predsjednik Olimpijskog komiteta Srbije i Crne Gore, dopunio: “Došli smo do zaključka da smo ujedinjeni bolji i da možemo više postići”. Vrlo je interesantna izjava predsjednika Olimpijskog komiteta Hrvatske, Zlatka Mateše.

Rekao je: “Sve je u suštini vrlo jednostavno ako poredite rezultate države bivše Jugoslavije na međunarodnoj sceni. Oni su mnogo veći nego što je snaga pojedinih država u međunarodnim sportskim savezima”. Tu je bio i predsjednik Olimpijskog komiteta Bosne i Hercegovine, Marijan Kvesić.

On se složio da je saradnja izuzetno značajna za sve pomenute države. Veoma je interesantan taj sastanak koji baš na ovu dvadesetogodišnjicu mnogo govori.
RFE
Bili ste jedan od onih koji je za vrijeme Olimpijskih igara u Sarajevu imao propusnice za sve.
DIMITRIJEVIĆ
Tako je. Prema protokolu, igre treba da otvori predsjednik države. To je tada bio predsjednik Predsjedništva, Mika Špiljak. On se pet dana prije početka igara vraćao iz službene posjete SAD-a, redovnom JAT-ovom linijom za Beograd. Tada se avion, zbog magle koja je bila u cijeloj Jugoslaviji, spustio u Sarajevo, gdje je inače ranije uvijek bila  najveća magla. Zahvaljujući Olimpijskim igrama smo nabavili uređaje za raščišćavanje magle. Spustili su se na sarajevski aerodrom. Jedino sam ja bio od novinara  prisutan. Tom prilikom svi su slušali radio i prenosili izvještaje o Miki Špiljku.

Tada nije bio zvanični doček. To je jako godilo Kirku Douglasu i mnogim zvanicama iz Amerike, koji su bili u istom avionau,jer su došli direktno u Sarajevo i nisu morali da lete Beograd-Sarajevo.
RFE
Možete li se prisjetiti ko je sve tih dana od važnih osoba estrade i politike bio u Sarajevu?
DIMITRIJEVIĆ
Došle su mnoge zvanice. Bio je i Kennedyjev sin. On je jednom išao taksijem i zaboravio je svoju torbicu sa pasošem i novcem. Bio je odsjeo u Holiday Inn-u. Kada je došao u hotel shvatio je da je negdje  izgubio dokumente. Otišao je na recepciju i zatražio pomoć. Na recepciji su mu pokazali tašnu i pitali ga da li je to ona. Taksista je tašnu primijetio i donio u hotel, jer je znao da je tamo odsjeo.

Svi stranci su uživali. Jeste da su novinari malo naduvali ono što je zaračunat veliki račun Kirku Douglasu, ali on to nije ni plaćao. Plaćao je to domaćin. Jedna lasta ne čini proljeće. Ne znači da su sve Sarajlije bile takve.

Jednom sam pred zgradom RTV cekao novinarski autobus za odlazak  na Zetru sa dvojicom stranih novinara. U to se zaustavlja taksista,koji me je prepoznao i reče da će nas besplatno odvesti. Kako smo sjeli, on uključi taksimetar i dodao  oprostite to moram radi klontrole –  policije, ali da mi ništa nećemo platiti.

Devedeset posto Sarajlija je bilo uključeno u igre. Svako se trudio da grad bude čist. Svi su na svoj način izlazili u susret gostima iz cijeloga svijeta. Po broju država učesnika, sarajevska Olimpijada je bila rekordna do tada.
RFE
Čini mi se da je Sarajevo na Zimskim olimpijskim igrama prešlo granicu ka velikom gradu.
DIMITRIJEVIĆ
Zimske olimpijske igre su mnogo doprinijele. U jednoj emisiji Nedjeljno popodne je gradonačelnik Beograda upitao Boru Čorbu kako to da Sarajevo ima tako divne orkestre koji su vodeći u zabavnoj muzici, a da to nije Beograd. Bora Čorba je rekao: “Oni vole svoj grad”.
RFE
Nešto malo o vama danas.
DIMITRIJEVIĆ
Pored toga što sam daleko od Sarajeva, ja sam u Sarajevu u svojim mislima za ove dane kada Sarajevo slavi. Već sam rekao da bih želio da iz toga izađu dobri sportisti. Žao mi je da na ovoj proslavi neće biti ni Sučića, ni Mikulića, ni Uzelca, koji su umrli. Isto tako mi je žao što neće biti nekih ljudi koji su zaista zaslužni.

Prije neki dan sam razgovarao u Kanadi sa Ljubišom Zečevićem, koji je jedan od zaslužnijih za dobivanje Zimskih olimpijskih igara. Nije mu upućen poziv. Možda je to greška. Još uvijek nije kasno.
RFE
Nazvala sam vas u Kanadu. Gdje živite?
DIMITRIJEVIĆ
Prije nego sam došao u Kanadu, pitali su me gdje želim. Rekao sam gdje god me pošaljete. Mogao sam biti u Kalgariju,gdje sam pratio 1988 godina  ZOI ali mi je određen Vinipeg. Do tada nikada nisam čuo za Vinipeg, iako sam ga četiri puta preletio. To je glavni grad središnje provincije Manitoba.

To je prerija, divan grad, koji ima oko 650 hiljada stanovnika, kao Sarajevo prije rata. Manitoba je više poznata po svom gradu na sjeveru, Čerčilu, gdje su bijeli medvjedi domaće životinje.

Vinipeg je grad koji je 120 kilometara udaljen od američke granice. Grad leži na dvije rijeke. Obje rijeke su plovne i sastaju se baš u centru Vinipega, u jednom parku u kojem i živim. Ima nas iz svih krajeva svijeta. Za ovih osam godina me nikada niko nije upitao ni koje sam vjere, ni koje sam nacije.

Kada kažem odakle sam došao, obično žele nešto više da saznaju. Tada samo kažem da je to lično pitanje i svaka priča prestaje. Ljudi su jako gostoprimivi. Cijela Manitoba ima milion i trista stanovnika. Od toga pola živi u Vinipegu. Meni su posebno dragi domorodci Indijanci.

Oni su divni ljudi. Često prisustvujem njihovim kulturnim manifestacijama. Ima ih veoma obrazovanih, a ima ih koji još uvijek pate od onoga što im je bijeli čovjek donio za skupocjeno krzno, a to je rakija i droga. To su toliko miroljubivi ljudi. Sa njima zaista divno komuniciram. Moja provincija ima nadimak Prijateljska Manitoba. Zaista je takav odnos. Uključio sam se među ljude zahvaljujući sportu i tenisu. Moji novi prijatelji su vrlo znatiželjni.

Oni pamte sarajevsku Olimpijadu. Često me pitaju šta nam se to dogodilo. Teško je to tumačiti ljudima koji malo znaju o nama. Kada smo završili praćenje Olimpijskih igara 1980. godine u Lake Placidu, dijelili smo bedževe: “Sarajevo je sljedeće”. Tada su nas ljudi pitali a gdje je to Sarajevo. Godinu dana iza sarajevske Olimpijade, u Madoni di Kampiljo, čekao sam u press klubu da pozovu iz Sarajeva  da predam izvještaje. Prozivali : “Dimitrijević. Sarajevo”.

Svi novinari koji su tu bili su počeli da viču: “Zetra, Trebević, Skenderija, Bjelašnica, Jahorina, Baščaršija”. Izvikivali su imena dijelova grada, a samo prije osam godina nisu znali gdje je Sarajevo.
RFE
Osjećate li nostalgiju?
DIMITRIJEVIĆ
Nostalgija je za mene nepoznata riječ. Volim moje Sarajevo. Volim moje prijatelje. Grad ne čine kuće, nego ljudi. Moji su drugovi, kako kaže Bajaga, biseri rasuti po cijelom svijetu. U svom adresaru imam preko stotinu adresa. Stalno se dopisujemo, stalno smo u kontaktu. Prisjećamo se svega ono ga što je bilo lijepo, a mnogo toga lijepog nam se dogodilo. Za nostalgiju sam jako uvrijeđen. Mene su uvrijedili ljudi koji su rušili moj grad. Neću nikoga da spominjem. Kada se završio Drugi svjetski rat imao sam četrnaest godina. Radne akcije, omladinske pruge. Gradio sam Bosnu i Hercegovinu, ja sam gradio Sarajevo. Neko, da bi uzeo prevlast, je to rušio.

Otkuda mu pravo? Zakasnio sam za traženje stana. Nisam ni znao do kada su rokovi. Kada sam ga tražio dobio sam tako neprijatan odgovor da ne želim o tome da govorim. Kada kažete nostalgija, onda kažem da bih se i vratio u svoj grad, ali nemam gdje.

Sve što sam stvorio za 39 godina radnog staža, i moja žena za 25, je nestalo. Kada sam izveo djecu i kada sam pokušao da se vratim u Sarajevo, sve je bilo zatvoreno. Otišao sam u Skoplje. Od makedonaca  sam čuo priču da čovjek kao mlad odlazi u inostranstvo , a vraća se onda kada mu broj godina pređe broj cipela.

Otišao sam vani kada mi je davno broj godina prešao broj cipela. Kada me pitaju u Kanadi – Zašto se to vama dogodilo, objasnim im to jednom anegdotom. Jednom su Nikolu Teslu, već afirmisanog naučnika, pitali – Šta vam je bilo najteže u životu. Rekao je da se najneprijatnije osjećao kada se odlučio da pročita Kapital. Zašto?

“Da bih ga razumio morao sam da pročitam još 200 knjiga. To oduzima mnogo vremena”. Tako sam svojim novim  prijateljima rekao:

“Ako želite da saznate sve saznate, daću vam spisak knjiga koje treba da pročitate”.

Više nikada nisam imao niti jedno pitanje.