Gljive:Amanita Phalloides/Zelena pubavka-tihi ubica sa sumskog proplanka
OTROVNE GLJIVE
Od svih trovanja sumskim gljivama sa fatalnim zavrsetkom, dvije trecine izazove ova pupavka promjenjive boje koja varira od svijetlo zelene, do smedje, svijetlo smedje i bijele.(neki autori tvrde da se taj procennat krece i do 98%)
U mnogim knjigama o sumskim gljivama, ona je prvo sa cime se citalac upozna.Po tome i jeste opste prihvaceni pristup da se onima koji se spremaju da udju u gljivarsku avanturu, prvo predstave otrovne gljive.Takav pristup, misljenja sam, blagovremeno razvija smisao za uocavanje detalja kod gljiva a i, sto je jos vaznije, odgovornost pri donosenju procjena o ubranoj gljivi.
Radi sto cjelovitije informacije ovdje cemo iznijeti sve nama dostupne fotografije Zelene pupavke a i sve tekstove koji ih prate.
Moja favorit knjiga o gljivama je Gljive Jugoslavije, autor Ivan Focht, Izdavac: Izdavacko preduzece Nolit-Beograd 1979.godine.Svaki put kada citam njegove tekstove iz neke od knjiga o gljivama, nanovo se odusevljavam lakoci pisanja i iscrpnosti objasnjenja.I humor kojim su njegove knjige prozete, meni blizak, je nesto sto, vjerujem, ima svoju brojnu publiku.
VS
Str.134/ 46 ***
Iako se naziva “zelenom pupavkom”- zelenom ovojnjacom ili “zelenom musnicom” (Grom) – Amanita phalloides Fries, nije uvijek zelena.Pored zelene , ona ima i svoju bijelu i svoju smedju formu, moze bit i kao limun zuta (recimo u Dalmaciji, ali ne samo) a ja sam je nalazio i u formi krem , pa i sivkaste i poput kartona sivkastosmedje boje.Najcesce su ipak zelenosmedje nijanse, pri cemu napr. Kod Sarajeva preteze smedja, kraj Zagreba zelena nijansa, al i na tim najuzim lokalitetima ne javlja se iskljucivo u navedenim bojama.Njena koloristicka skala ja dakle toliko velika da treba biti krajnje oprezan, te osim boja povrsine sesira , uzeti u obzir i druge momente,prije svega masivnu volvu na dnu drska: spolja bijela, iznutra moze bit ii zelenkasto nahukana, siroka je, tj. ne prilijeze sasvim uz drzak do vrhova, koji ne dosezu jednako visoko na sve strane drska (visdi sliku br.46a)
Ispod volve je bulba, debela, koja se postepeno na gore suzava, a iznad njenog nivoa, sve do vrha drska, zelena pupavka moze biti isarana zelenkastim mrljama u cik-cak formmi po osnovnoj bjelicastoj povrsini drska.To ne mora uvijek biti lako uocljivo.Na gornjoj trecini drska visi prsten, odnosno “suknjica”, kako je jedan otrovani zgodno rekao, tj.dosta siroka “manseta” kao ostatak parcijalnog vela..Ona je kao plisirana, nabrana ili zljebasta.Strucak koji ga nosi moze biti razlicito visok i sirok, od 5 pa sve do 17, odn. od 0,7 pa do 2, 5 cm (na volvi jos i siri).
O boji sesira smo dosta rekli.
On je ( u promjeru izmedju 4 i 15 cm; mjere se uvijek odnose na odrasle primjerke) u ranijoj fazi dosta oblo i pravilno ispupcen kao polulopta, i tanjirasto udubljen; vlazan je ljepljiv, suh se “masno sjaji”.Vazno je upamtiti da, ma u kojoj boji bio, uvijek ima sitna, tamnija vlakna, koja kao kakve zilice, urasla u kozicu sesira, teku dosta pravilno od centra ka rubovima, kako se to strucno kaze, ni iscrtkani, dok to prsten, kako smo vec ustanovili, jeste.Kod Amanita , kao sto ce se i kasnije potvrditi, i ovaj moment je jedan od karakteristicnih, i po njemu se razlikuju pojedine vrste ovog roda.

Meso je bijelo, meko i socno, brzo se kvari i tada smrdi cesto na urin.Meso mladjih primjeraka je cesto bez zamjetljivog mirisa, starenjem miris postaje slatkast, na keks, med ili behar; kod najstarijih ovo slatkasto postaje otuzno.Inace, miris nije neprijatan, sto je jos jedan od zavodnickih mamaca otrovne pupavke.I okus joj je, kazu, prijatan, sto ne preporucujem da se provjerava, pa i kada se ispljune, jer njeni otrovi ne idu intestinalno, probavno, nego direktno putem krvi, a u ustima koze biti nekakva mala arnica.Ipak, ne treba pretjeravati pa se plasiti i samog dodira pupavke.(Ni krajnje mala kolicina Arsena ne moze covjeka ubiti.)Naprotiv, nju treba dobro prouciti, pa je ponijeti i kuci da se sto bolje upozna, ali tada je posebno umotati u papir, ako se uz nju nose i jestive gljive; jer i njene spore su jednako otrovne kao i meso, ako ne i vise, a lete svuda naokolo.
Nije, na zalost, niposto istina da je, kako pise Blagaic, a za njim ponavlja Urbani, “zelena pupavka kod nas dosta rijetka”.Naprotiv, ona je jedna od nacescih, pa i kad se ne bi uzele u obzir njene forme drugih boja.Ovakva tvrdnja je naprosto neshvatljiva.Rekli smo da nema nijednog naseg kraja u kojem se ne moze cak i masovno pojaviti.
Najvise voli blizinu hrastova (cak i u parkovima !), ali se javlja i uz drugo drvece, pa i , osobito u nasoj zemlji, uz crnogoricno . U razdoblju izmedju jula i oktobra (odn.decembra u Dalmaciji) tesko je ne vidjeti zelenu pupavku.Njena bijela forma je cesca u nizinama – posavski bazen –nego u visim predjelima.
Po svojoj srodnosti, sastavu i dejstvu otrova u ovu grupu oko “zelene pupavke” ulaze i vrste navedene pod br. 2 i 3.

Zelena pupavka/Amanita phalloides
Amanita Phalloides/Zelena pupavka





Komentiraj