Everest “Otvoreni grob koji ceka gore, iznad…”

Izvor: Macleans.ca

Napisao: Alan Parker  Slika:  Binod Joshi AP Prevod: Vlatko Slokar     Maj 24. 2012.

 Mount Everest je najvisocije svijetsko smetljiste I groblje

Pun je napustenih satora I konzervi odbacenih prije pola vijeka, praznih boca za kiseonik I 150 do 200 mrtvih tijela.Jako mnogo avanturista zeli se popeti na najvisi vrh na svijetu-pa cak I ako ce to znaciti njihovu smrt.
Svaki put kada alpinista osvoji vrh Everesta I kada se spusta , on ili ona mora proci pored napustenih satora, konzervi I praznih boca za kiseonik I vidljivih mrtvih tijela-dva puta.Jedan put kada ide gore I drugi put kada se spusta.

Kada je alpinistica iz Toronta, Shriya Shah-Klorfine tada   prosle nedelje umrla od iscrpljenosti I nedostatka kiseonika, negdje iznad 8.300 m –u podrucju koje mnogi zovu “zona smrti”, bila je samo jedna od alpinista koji su tada gore nasli svoju smrt.
Ona je mozda bila Everestova zrtva brooj 231 ili 232 ili 233 ili 234 ili 235 ili 236- ili mmozda cak 237 ili 238 ili 239 ili 240.Niko ne zna sigurno!Poznato je da su istog dana kada je stradala Shriya Shah-Klorfine, stradala  jos dva penjaca a jos trojica narednog dana.Mnogi su spaseni uz pomoc serpasa I drugih alpinista inace bi pogibeljni rezultat bio jos veci.

Generalno, smatra se da u prosjeku pogine jedan od 10 penjaca koji uspiju da osvoje vrh Everesta !!
Oko 50 tijela od ukupnog broja poginulih je pronadjeno I spusteno u podnozje planine, uvijek uz ekstremnu cijenu, ponekad I uz nove zrtve.Ostatak tijela je jos uvijek na planini.Neka su zauvijek izgubljena u ledenim pukotinama ili otpuhana poput kapljica u svemir, druga su zamrznuta u vremenu, a ostala u vidokrugu alpinistima koji ocajnicki prolaze pored njih.

Ima tamo jedno podrucje, ispod sammog vrha, poznato kao Rainbow Valley/ Dolina duge-radi tijela alpinista koja leze na njenom dnu jos uvijek obucena u raznobojne pernate jakne .
Veteran medju osvajacima, David Brashears, koji je vodio filmsku ekspediciju IMAX-a na vrh Everesta 1996.godine, nazvao je dolinu “otvorenim grobom koji ceka gore”.
Za sve one penjace juznim pravcem, iz 1980.tih I mnogim iz 1990.tih, ostaci tijela alpinistice Hannelore Schmatz, jos stoje pred ocima, kako lezi pokraj njenog ruksaka ociju siroko otvorenih I kosom koja se viori na vjetru.
Inspektor Nepalske policije, Yogendra Bahadur Thapa I Serpas vodic Ang Dorje su poginuli 1984.godine pokusavajuci da izvuku njeno tijelo.Konacno, krajem 1990.tih, snazan vjetar je definitivno oduvao njene ostatke preko Kangshung Face.

Shriya Shah-Klorfine mozda nece biti druga Hannelore Schmatz.Izvjestaji sa Everesta govore da se cine pokusaji da se njeno tijelo izvuce I vrati porodici u Kanadu.
Uprkos smrtima I groznim tragovima neotkrivenih tijela, broj ljudi koji zele da se popnu na vrh Everesta raste svake godine.Sa penjackom sezonom koja godisnje traje oko dva mjeseca, najveca planina na svijetu nije dovoljno visoka da smjesti sve one koji zele da je ispenju-iako se procjenjuje da je prosjecna cijena za jednog penjaca $ 75000.Baciti toliki novac za nekoliko nedelja loseg vremena-kao sto se to desilo ove godine pocetkom maja-pa je desetine ekspedicija cekalo na svoj red da se ukljuce u saobracajnu guzvu na vrhu svijeta.
Ukoliko su alpinisti prisiljeni da se zadrze duze vrijeme negdje u “zoni smrti” ispod samog vrha Everesta, a zalihe kiseonika budu istrosene, ostaje im izbor da se prizna poraz uz veliku mogucnost suceljavanja sa smrcu pri silasku.
Malo koji alpinista u svojoj teznji da ostvari svoj cilj vjeruje da bi mogao biti jedan od onih koji ce umrijeti na Everestu, sve dok ne postane kasno da bi bili spaseni.I tako broj smrti nastavlja da raste.
Shriya Shah-Klorfine je umrla u takvoj penjackoj “saobracajnoj guzvi”.Djelomicno, radi guzve.Ona je bila jedan od 200 alpinista koji su tog dana nastojali da osvoje vrh I to po snaznom vjetru koji je puhao te subote.
Shriya se popela na vrh ali nije imala dovoljno kiseonika ili snage da se vrati dole kroz “zonu smrti”.
Shriya Shah-Klorfine je bila zrtva vlastite ambicije i zeljeda ucini nesto izuzetno.Nista manje ni vise nego I George Mallory ili Andreew Irvine ili bilo ko od 200 I vise alpinista koji su poginuli na Mount Everestu I cija tijela su vecinom jos uvijek tamo, kao stravicni putokazi do najveceg vrha na zemlji.

Vecina ovih pogibija alpinista dogodila se na juznoj, Nepalskoj strani planine, zato sto su vlasti Kine jos uvijek veoma restriktivne u izdavanju odobrenja alpinistima za penjanje do vrha putem sjeverne, Tibetanske strane Everesta.
U 2011.godini, vlasti Nepala su izdale 23 dozvole inostranim timovima za penjanje na Mount Everest.Tih 23 tima bili su sacinjeni od 234 inostrana penjaca I 259 Serpa vodica na vellike visine.Vrh je uspjelo da osvoji 219 Serpasa I 156 stranih alpinista.
Pored toga, vrh su osvojile I tri nepalske ekspedicije-koje ne moraju dobiti iste dozvole kao inostrani alpinisti-sastavljene od 17 alpinista 21 Serpasa.

Zna se da su tokom sezone penjanja na Mount Everest 2011.godine poginuli tri inostrana penjaca I jedan Serpas, sto je izuzetno nizak broj nesreca sa smrtnom posljedicom.Ove godine (2012.) je vec poginulo 7 inostranih alpinista I 3 Serpasa, sto je vise nego dvostruko u odnosu na proslu godinu , pogotovo sa smrtima koje ce se vjerovatno jos dogoditi.
Ser Edmund Hillary , koji je osvojio Everest zajedno sa Tenzing Norgay 1953 godine, pozivao je da se ogranici broj ekspedicija na Everest, prije nego sto je umro 2008.
Ja mislim da je ovako visok interes za penjanje na Everest upravo zastrasujuci”, rekao je Hillary.”Ljudi samo zele da osvoje vrh.Pri tome oni uopste ne misle da bi nekog od njih mozda mogla zadesiti I nesreca.”

Ova crna vijugava linija je kolona alpinista koji se penju prema vrhu Everesta

Ali, bilo kakve ozbiljnije restrikcije su nemoguce.
Ekspedicije na Everest su postale jako vazne za ekonomiju Nepala, tako da ce avanturistima sa svih strana svijeta biti dozvoljene iste mogucnosti kao I Hillary-u, da bi osvojili vrh svijeta-cak ako to podrazumijeva njihovu smrt ili smrt drugih.

Edmund Hillary i Tenzing Norgay na  vrhu Mount Everesta  maj 29.1953


Naim Logic Everest Maj 2012

12 thoughts on “Everest “Otvoreni grob koji ceka gore, iznad…”

  1. Izvjesni ljudi su fokusirani na velike stvari, koji im osmisljavaju zivot, neki od
    njih imaju uravnotezenije ciljeve, dok neki zive bez ciljeva, rekli bi da vegetiraju.
    Kada govorimo o smislu zivota, potpuno razumijem Alpiniste, njihove ciljeve i
    balansiranje sa ostalim segmentima zivota : porodica,karijera, finansije, zabava,…jer su sportisti ali specificni.
    Nekada je tesko razumjeti ljude, posebno sportiste, za sve ono sto je samo njihovo, sto bi svjedocilo, da je samo jedan covjek, nesta veliko ucinio.
    Ipak , sve to mozemo nazvati dijelom ljudske kulture, kroz koju svi prolazimo i
    pronalazimo svoje mjesto u drustvu..
    Biti ALPINISTA, velika je cast, premda me to nikada nije zanimalo, ali za sve one koji osvajaju visoke planinske vrhove, cija djela zive, kao podvizi i primjeri velike covkove sposobnosti, ostaju za uvijek , spomenici ljudske civilizacije.
    Prilozeni tekst, veoma je zanimljiv, za mene, bilo je dosta novog i naucenog,
    zbog cega se iskreno zahvaljujem uredniku..

    Sviđa mi se

  2. Vrhunsko planinarstvo ili alpinizam jeste “trojstveno”; sastoji se od pješačenja, skijanja, penjanja. Samo u svojoj prvoj fazi alpinizam ima “osvajačku” komponentu, kada je većina planinskih vrhova bila “neosvojena”, i na njih se pristupalo normalnim (najlakšim) smjerom. Ideju osvajanja planina osobito je učvrstio britanski imperijalni etos — zato je čovjek iz Komonvelta prvi na Čomolungmi (otada, Everest!). Pravi alpinizam započinje u Alpama i Dolomitima početkom XX st., a osobito se razvija nakon 1930-ih… Više nije cilj “osvojiti” planinu (vrh), već prepenjati suhu ili lednu stijenu određenim smjerom, koji se vrednuje svojom težinom, estetikom, pravcem pružanja… Ovo je vrijeme klasičnog alpinizma. On tada nadilazi sport u njegovom savremenom značenju (jer je sport tek “ispravan” u njegovom starogrčkom obličju!) i postaje kulturnim fenomenom; čak (samo)spoznajnim, duhovnim… O tome svjedoče brojna djela velikih klasičnih alpinista, npr. Talijana W. Bonattija. Današnji sportaši nemaju o čemu pisati; oni su mašine za pravljenje novca. I kod nas su veliki klasični alpinisti ostavili iza sebe vrijedna književna i umjetnička djela; u BiH to su Drago Šefer, Josip Sigmund, Drago Entraut, Petar Šaraba… da pomenem samo pionire.
    Ekspedicionizam je sastavni dio klasičnog alpinizma. Prava alpinistička ekspedicija je uvijek nacionalna; dakle, izabrana momčad, najbolji alpinisti jedne zemlje, odlaze u neko od svjetskih velegorja… tako je Jugoslavenska himalajska ekspedicija ostvarila pristup na vrh Everesta prvenstvenim smjerom (Jugoslavenski smjer) po zapadnom grebenu. Ovo je upisano u anale svjetskog alpinizma kao vrhunski dosežak. Dakle, članovi ekspedicije (uz nužni broj visinskih nosača) sami su ostvarili taj podvig (postavljanje visinskih logora, fiksiranje užadi, transport materijala na planini itd.)
    Danas, stvari su se izokrenule… Komercijalizacija svega i svačega, gubljenje duhovnih, sportskih vrijednosti (fer plej), novi trendovi (koji nemaju ničeg zajedničkog s vrijednostima klasičnog alpinizma) slobodnog ili sportskog penjanja, razvoj nove opreme… sve u kontekstu sveopšteg propadanja čovječanstva u ambise (super)materijalizma, dovelo je do toga da većina današnjih tzv. himalajskih ekspedicija jesu čisto komercijalno-turistička poduzeća određenih firmi, agencija! Dakle, ako se uplati određena svota, povedu vas na bilo koji vrh u planinama svijeta; što se tiče Everesta i ostalih osamtisućnjaka, ne morate više poznavati članove svoje grupe (prima se svako ko uplati!), treba vam do vrha (ako izdržite visinu) samo osrednji ruksak s osnovnom ličnom opremom, a osoblje agencije će sve za vas pripremiti: fiksirana užad, ljestve preko glečerskih pukotina… a Šerpe će vam kuhati obroke, postavljati šatore, ujutro donijeti toplu vodu da se umijete!
    Eto, nadam se da sam pojasnio barem ono najosnovnije u vezi klasičnog, “pravog”, alpinizma i ovih današnjih, “novokomponovanih”, trendova. Razlika je slična onoj koja postoji u muzici: na jednoj je strani klasična muzika sa svojim vrijednostima, na drugoj hip-hop, tehno muzika, turbo folk sa svojim “vrijednostima”…

    Sviđa mi se

  3. Ne znaju oni Slobo sta je alpinizam…da je to nacin zivota i filozofija zivota .Sve pocinje kao i zivot ,korak po korak…hodanje,skijanje,voda i vodene prepreke,penjanje…letenje, a citov zivot prodje u usavrsavanju,i sa filozofjom sta je to sto vece od vecega,znacajine i veci uspjeh od zadanih brojeva.. sta je to vrednost i u cemu se mjeri i izrazava…prilagoiti sebe prirodi i prirodu sebi.Energija je samo izmenjala oblike ali ona je dio nas i postoji od kako i univerzum.,ona ce to i ostati.

    Sviđa mi se

  4. Željko, hvala na javljanju. Da čitaocima malo pojasnim… Željko Rudan je jedan od najuspješnijih bh. alpinista (značka reg. alpiniste PS BiH br. 78), generacija s početka 1980-ih; također član GSS-a. Pored velikih solo uspona, npr. u si. stijeni Izgorjele grude, s Zeničaninom Mukrimom Šišićem izveo je višednevni prvenstveni uspon u 1100-metarskoj stijeni Velikog kuka u Čvrsnici, tzv. smjer po Centralnoj pukotini. O ovom velikom usponu Željko je objavio članak u časopisu “Naše planine”, 1989.
    Nezaboravna je četverodnevna ski tura na Prenj koju smo nas dvojica izveli početkom aprila 1986. Jedan dan smo za 11 sati napravili kružnu turu na skijama od Jezerca u Poljica podno Lupoglava, te natrag. Drugi dan smo ispenjali prvenstveni zimski smjer kroz istočni kuloar Velike Motike, potom veoma zahtjevan ski spust preko Skoka u Bijelu (oko 1000 m visinske razlike)…
    A, tokom novogodišnjih praznika 1984, na Prenju smo imali akciju spašavanja; predvodio sam grupu mladih, veoma sposobnih alpinista i planinara iz Sarajeva i Mostara: Željko Rudan, Slobodan Simić, Željko Marić, Predrag Spremo… kada smo brzo i uspješno, za 4 sata, transportovali povrijeđenu planinarku, u akja čamcu, od kuće Jezerce, preko Crnog polja, do Boračke drage gdje nas je čekao s ambulantnim kolima Arso Kulaš, konjički planinar i spasilac.

    Sviđa mi se

  5. Poydrav Drugari,a pobno mi je drago sresti se pa i na ovakvom mestu sa Slobodanom i poyraviti ga…Da sada su ova nova vremena komunikacija a da je ovako bilo moguce komunicirati nekad ,gde bi nam bio kraj.Svakako ,veliki alpinista i gorski spasioc,a pre svega ucitelj mladjima pre svega o ponasanju ,shvatanja i razloga z
    bog cega volimo toliko planine,,,to je Slobodan.Korak po korak a nikada nauciti necemo sve,i put je dug pred nama. ,

    Sviđa mi se

  6. Tekst govori o velikom broju žrtava koje odnosi ova surova planina. Osnovna poruka je da je gotovo nemoguće snijeti tijelo iz Zone Smrti – spominje se dvoje koje je jedan takav pokušaj platilo svojim životima.
    Slododanov komentar, sa druge strane, govori o komercijalizaciji ekspedicija i uslugama Šerpa – navodno čine sve za penjače – čak im ujutro donose toplu vodu da se umiju!!
    Prema tonu komentara neupućeni čitalac čak može steći utisak da Šerpe iznose penjače na vrh!
    19. maja bio sam kao prvi Bosanac na vrhu Everesta “stopama Edmunda Hillarya“. Obzirom da i sam tekst govori o nemogućnosti snošenja tijela poginulih penjača, potpuno je iluzorno o takvom nećemu i razmišljati. Svoje tijelo morate iznijeti na vrh i vratiti u dolinu na svojim vlastitim nogama – nikakve druge opcije nema.Čak šta više – pazite da se ne dovedete u situaciju da vam treba pomoć pri silasku napr. – ne mognete li sami hodati, nemojte računati ni na kakvu pomoć.
    Srećom, organizator helikopterskih usluga u Khumbu Valley angažovao je ove godine veoma vješte italijanske pilote – momci su čak uspijevali da se spuste u vrh Khumbu glečera (da opišem tehniku uzelo bi puno prostora) na oko 6.800 m (Lotse Face Bergschrund) i pokupe one koji su tražili pomoć.21. maja pri povratku sam bio svjedok njihovim brojnim letovima. Koliko znam – to je do sada rekordna dosegnuta visina helikopterom!
    A o toploj vodi za jutarnje umivanje – hvala, ne bih da mi plate – hladna voda iz glečerskog potoka je nezamjenjiva!
    Komentar isto tako kritikuje tehnološki napredak čovječanstva – „nedavno“ je u Lukli, u dnu Khumbu Valley, otvoren aerodrom – autor bi vjerovatno sugerisao 5 dana hoda od Kathmandua do Lukle umjesto 25 minuta leta avionom, a vjerovatno i u povratku – apsurd. Pristup Baznom Kampu i vrhu Everesta je i bez toga već izuzetno naporan – bolje reći iscrpljujući.
    Konačno, komentar kritikuje razvoj nove opreme. Ne znam kakva je sada situacija, ali dok sam bio u SA autor je bio poznat kao „maneken“ jer je nabavljao, koristio i nosio najnovije proizvode industrije za alpiniste – čim su se pojavljivali na tržištu. Čemu sada ovakva priča?
    Jedno pitanje za autora teksta:
    Zanima me da li je nastradala djevojka iz Toronta na vrhu reklamirala neke lijekove za Fibromylgiu (kompanija aFIm iz Quebeca) – djevojka je plavokosa, ima naranđastu kacigu, crno-žuti kombinezon, zelene „LOWA“ cipele, …
    Ako je to ona – imam njene slike sa vrha … moj Šerpa je slikajući mene, uslikao i nju…
    Ako znate nju, njene roditelje, prijatelje,… javite mi.

    Sviđa mi se

  7. Neobicno mi je drago Naime da ste se javili.I odmah da kazem da ja ne vidim neku veliku razliku u Vasim i Slobodanovim stanovistima.Istina je da je razvoj novih materijala primijenjenih i u industriji proizvodnje sportskih rekvizita, enormno pomakao covjekove mogucnosti i to ne samo u alpinizmu.

    Ovaj tekst o Everestu mi se, kao covjeku koji se penjacima samo moze diviti, ucinio zanimljiv jer je pisan iz ugla oslobodjenog svake romantike i uljepsanih impresija Autor nemilosrdno, a sto nam je cesto potrebno, svojim tekstom oslikava grubu stvarnost ove svijetske atrakcije.

    Osim sto sam clanak preveo i postavio na ovaj blog, gdje je jako posjecen i zanimljiv citaocima, ja nemam nikakvih drugih saznanja o poginuloj djevojci iz Toronta a zivim na potpuno suprotnoj strani Kanade.

    Medjutim, vjerujem da bi fotografije koje su snimljene na Everestu prilikom Vaseg zadnjeg uspona bile jako zanimljive citaocima, pa Vam tu stojim na raspolaganju i spreman sam da ih objavim ako mi ih posaljete.

    Srdacan pozdrav, Vlatko Slokar

    Sviđa mi se

  8. Zaista nemam vremena opširnije pojašnjavati svoj gornji komentar u vezi sa komercijalnim alpinističkim ekspedicijama; samo par riječi na tekst dobrog planinarskog i penjačkog znanca Naima.
    Dobro, možda se “topla voda za umivanje” ne služi na Čomolungmi (iako, vjerujem, može se naručiti?), ali nesumnjivo da prilikom tzv. trekking-ekspedicija na niže himalajske vrhove (o ovome svjedoče izjave bh. učesnika takvih “ekspedicija”). Ove trekking (turističke) planinarske ekspedicije jesu daljnja perverzija uzvišene alpinističke (kulturno-sportske) ideje izražene u obliku ekspedicionizma (sportsko-penjački + naučnoistraživački motiv). O kakvom se tu nemoralu može raditi, pokazuju osvrti npr. na planinarski “biznis” jednog od organizatora takve vrste “ekspedicija” (D. J. iz Bgd.; o njegovom djelu i liku postavljen je link na Zone-2000, nakon teksta, u komentaru, koji smo Šišić, Vatrenjak i ja objavili o falsifikatorskim trendovima oko sportsko-alpinističkih rezultata (pristupi na vrhove, smjerovi i njihovo ponavljanje) od strane nekih poznatijih bh. alpinista.
    Što se tiče “uznošenja i snošenja tijela”, moje je mišljenje da je potrebno ukazati na Ono ili Onoga ko to radi (ko je “nosač”, upravljač)! jer je inače sve prilično misteriozno… Da, to je naš duh, naše JA, ali koje upravo u ovakvom (komercijalnom) planinarstvu biva degradirano. A, smanjena svjesnost o JA, i njeno gubljenje, za ljudsko biće jeste vrhunac regresije…
    Postoji jedna poučna priča, koju sam svojevremeno znao ispričati tečajcima na našoj Sarajevskoj školi alpinizma (objavljena je u “Našim planinama”). Ukratko: nadobudni Zapadnjak, veliki osvajač planina i vrhova zatiče se u Katmanduu, i sa svojim “imperijalističkim” ponašanjem podsmjehuje se lokalnim duhovnjacima, najčešće praktikantima različitih škola joge, koji su udubljeni na unutarnji duševno-duhovni svijet i ne obraćaju pažnju na Zapadnjake koji su došli “osvajati” njihove svete planine. I, naposljetku, na kraju priče, naš se “osvajač”, nakon strašnih napora, uspinje na željeni vrh, i — tamo zatiče jednog jogina kako sabrano sjedi i meditira… Naravno, on je šokiran, a stari ga duhovnjak mirno osmotri i reče: “I ti si sav ovaj dugački put iz doline prošao pješice…?”
    Naravoučenije ove priče svako za sebe treba da izvuče. Isto je, možda, i u vezi sa “tehnološkim napretkom čovječanstva”… koji je nesumnjivo veliki i značajan, ali koji istovremeno prati zakazivanje u jačanju moralnosti, etike; prodor u materijalno (materijalizam) proporcionalan je padu u potprirodno (podljudsko), kada se topi, tanji, slabi JA sa svojom moralno-duhovnom jezgrom. O ovome bi se dalo puno razglabati — sadašnja situacija u bh. planinarstvu, posebno u alpinizmu (vrhunskom planinarstvu) daje bezbroj primjera za ovo. (Jer je bh. društvo u procesu “tranzicije”; ali se ovdje ne radi o nikakvoj političkoj ili ekonomskoj tranziciji, već o kulturno-duhovnoj!)
    Naravno da bih radije sugerisao 5 dana pristupnog hoda, umjesto avionskog prevoza! Jer postoji elementarni fer plej, ne samo u fudbalu već i u alpinizmu (precizno: u alpinistici). Kad bih slučajno bio onaj ko odlučuje, “vlast”, u Himalaje i slična velegorja mogle bi ući samo nacionalne ekspedicije, sportsko-naučno motivisane; zabranio bih sve te uređaje (GPS…); obavezan pristupni marš, bez aviona, helikoptera i sl. I, dodao bih: članovi ekspedicije su dužni napisati dokumentarno-literarnu knjigu i snimiti film o ekspediciji, i to objaviti u svojoj zemlji. Zvuči radikalno, ali bi stvar funkcionisala; naime, tada bi i onaj s osnovnom školom mogao zaključiti da je čovjek duhovno-duševno-fizičko biće, dakle “trojstveno” biće, a ne nekakva bezlična jednota fizičkog zabrazdila u, sve više izgleda, nepopravljivi egoizam.
    Naravno da s ovih par slobodnih razmišljanja ne želim nikome ništa sugerisati, niti soliti pamet; ovo samo pišem kao onaj ko se pokušava suprotstavljati poplavi potkulture koja nam pritječe sa Zapada, iz Amerike… A, Naimu čestitam na (fizičkom) poduhvatu koji nesumnjivo ima određenu vrijednost.
    Naim pomenu i “razvoj nove opreme”. Generalno, u tome nema ništa loše, jer je poenta u našem odnosu prema istoj, tj. kako je, i koliko, koristimo, da li smo ovisni o njoj, ili je to samo sredstvo za nešto više… Jer, materija (materijal) se mora staviti u službu duhu, nikako obrnuto!
    Što se tiče moga “manekenstva” u planini, sasvim je nešto drugo po srijedi. Naime, ne pušeći, ne pijući, ne “ganjajući” ženske, ne kockavši… uvijek je para ostajalo pa sam imao dobru opremu, fukkcionalnu i estetski dopadljivu. Razlog za ovo drugo: odlazak u planinu je za pravog planinara odlazak u hram prirode, na svečanost, na pričešće! zbog toga se treba lijepo obuči, zar ne? Slično kao kada ljudi idu u pozorište, na koncert, pa se nastoje dotjerati…
    Na kraju ovog “kratkog” pisanija: istinski mi je žao što se Naim (sa drugovima) nije sjetio pa da se organizuje bh. (nacionalna) ekspedicija u neko svjetsko velegorje — povod je izvanredan, ove godine bh. planinarstvo slavi 120 god. organizovanog postojanja. To bi bio, smatram, pun pogodak, posebno, obzirom da, praktično, niko ništa ovdje u BiH ne radi da se dostojanstveno obilježi ovaj veliki kulturni jubilej (BiH je dobila planinarsku organizaciju prije Slovenije!). Iako moja alpinistička filozofija (kao moje lično uvjerenje) ne priznaje nikakve ekspedicije, niti želim s tim imati posla, u smislu “osvajačkog” planinarstva, u takvom jednom projektu rado bih pomogao…

    Sviđa mi se

    1. Slobodane,
      Ne samo da sam se ‘sjetio’ da PSBiH slavi 120 godina postojanja, nego je to bio jedan od najjačih motiva mog pokušaja osvajanja krova svijeta ove godine. Obratio sam se PSBiH sa svojom idejom i zamolio za jubilarni amblem. Nakon mjesec dana dobio sam odgovor da PSBiH ‘pozdravlja moju aktivnost i da mi nude amblem’ – kratko, u dvije rečenice. Na moj upit da li ja trebam da dodjem u Sarajevo po amblem, obzirom da trenutno živim u Arizoni (prvobitno sam im poslao i adresu), nisam dobio nikakav odgovor. Što je najčudnije, evo uskoro će i mjesec dana otkako sam im poslao ovaj photo, a reakcije uopšte nema?!

      (Izgleda da komentari ne prihvataju slike, a radi se o mom snimku sa Krova svijeta sa jubilarnim PSBiH logom – sam sam ga napravio, bolje reći – moj prijatelj: grafički dizajner)
      Zaista mi je drago da ‘smatraš da je ovo pun pogodak’ (obilježavanje 120 godina planinarstva u BiH). U suštini, imamo mi dosta zajedničkog u našim stavovima, samo sam ja ‘čovjek od tehnike (doktor elektrotehnike)’ te vrlo realan i racionalan čovjek sa obje noge čvrsto na zemlji i ja ću svaki ‘dugački put iz doline uvijek prolaziti pješice’. Ja ću, recimo, opet, budem li išao u Solu Khumbu Valley, letiti avionom u Luklu iz Kathmandua, umjesto da pješaćim 5 dana (naravno, ukoliko bude letio). (Ove godine, na primjer, vrativši se u kompaniju u kojoj radim nisam mogao ući – revnosni menadjer deaktivirao je moj elektronski ključ mada sam imao još 1 sat godišnjeg odmora. Malo je nedostajalo da ostanem bez posla, a ‘na vratu’ imam porodicu i sam radim. Igrati se sa 5 dana nepotrebnog pješaćenja je u najmanju ruku neracionalno.)
      A govoreći o ‘tehnološkom napretku čovječanstva’, da ga ne koristimo ne bismo na primjer mogli ovako lijepo eglenisati (mislim na internet koji se nesumnjivo može svrstati u pomenuti tehnološki napredak).
      Isto tako, možda će te zanimati da sam bio član Eco Everest Expedition i po slobodnoj procjeni prikupio oko 150kg smeća. Prikupiti, ne znači ‘pomesti’, nego bukvalno iskopati iz glečera. Doduše, nisam ga snio u Khumjung – Šerpe su to uradile: svaki kg snijetog smeća organizator plaća 100 Rupija (oko $1.15) i njima je taj novac sigurno potrebniji.
      Konačno – uspon je izveden uz puno poštivanje običaja i vjerovanja Šerpa naroda i njihove Svete planine.
      Ja takodje: ne pušim, ne pijem, ne ‘ganjam’ ženske, ne kockam, … i nekako uštedih $30.000-tak (najjeftinija varijanta) za ovaj ‘fizički poduhvat’! Tačno je to da sam ‘divljački’ trenirao i bio fizički spreman kao nikada do sada, ali mislim da što je planina viša da fizička snaga igra sve manju ulogu u ‘fizičkom poduhvatu’, a da mentalna snaga penjača postaje sve dominantnija. U slučaju Everesta – sigurno jeste. Ključna komponenta mentalne snage stiče se planinarskim iskustvom – srećom, ja sam se u planinu zaputio još kao dijete, prije 53 godine.
      Nadam se da se u mentalnoj snazi može naći i ono „JA“ (tvoj termin) što je još jedna naša dodirna tačka, a doda li se tome da i ja, kao i ti, ‘nemam vremena za opširnije pojašnjavanje’ – ja više neću komentarisati ovu temu.
      Čak i u slučaju da želiš da ‘tvoja bude zadnja’.
      Svako dobro ti želim, a volio bih da se ponovo sretnemo u planini, na primjer u ‘našoj Cetini’. Konačno, ja sam ‘čovjek u godinama’ – penzija se bliži, a uželio sam se BiH planina…

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s