Vinko Rebac-Sjećanje na jedan dio Sarajeva, život

Vinko Repac, krasila ga je bezgranicna ljudska dobrota
Vinko Rebac    preuzeto iz lista “Oslobodjenje”

Napisala: Vesna Ljubić u listu “Oslobodjenje”, Sarajevo 28.mart 2015.

Sjećanje na jedan dio Sarajeva, život i ljude

OTIŠAO JE GOSPODIN S MALTE

I najljepše što je jedan čovjek u svom životu mogao da učini to je da, pored svih zvanja i počasnih funkcija, do kraja života ostane skromni učitelj. Vinku Rebcu to je uspjelo.

Sticajem okolnosti, znam nešto o ovom „gospodinu s Malte“ pa mi je stalo da o njemu nešto kažem. Bez obzira na vrijeme. Jer ovo što ću reći, i ne veže se strikno za datum njegovog odlaska, nego više za pokretanje lančanih sjećanja i drugih odlazaka…

Nedavno smo se s njim oprostili, sa Vinkom Rebcom, uz dirljive govore i sjećanja predstavnika Aletskog Saveza, društveno-političkih organizacija, udruženja građana…, pa ipak. Ostao je nekazan jedan veoma intiman, a tipičan put, za jedno vrijeme i ljude iz tog vremena, a neki od njih, već u dubokoj starosti, došli su i da isprate svog druga, kolegu i prijatelja.

Put jedne generacije

Bio je to put jedne generacije koja je negdje odmah poslije II svjetskog rata započinjala svoja prva zaposlenja i svoja prva životna opredeljenja.

Godine 1947, sedamnaestogodišnji dječak Vinko Rebac, iz Sarajeva, (iz građanske obitelji od majke Katarine, rođene Tvrtković, dalekog kraljevskog porijekla iz Kraljevske Sutjeske i oca Mate Rebca, desetorostrukog udarnika Glavne željezničke radionice Sarajevo, zvane „Vaso Miskin Crni“) sa tek završenom učiteljskom školom, određuje se dekretom Ministarstva prosvjete da se odmah javi u selo Opara i preuzme mjesto učitelja.

Bez obzira na jedan težak put u kome se dolazilo do rezultata korak po korak, bez obzira na sva zvanja koja je postigao u svojoj struci; učitelj, nastavnik, profesor, zatim kao atletičar u atletskom savezu, politici, njegova je sudbina bila učitelj, i to je bio do kraja života.

Te davne 1947 godine, škola u Opari je imala svoj mali historijat: kako u knjigama piše, prva škola rađena u nevrijeme, pa prije podizanja krova se srušila, druga bila uz potok pa  od žubora vode djeca nisu čula učitelja, a učitelj nije čuo đake, pa kada je došao Vinko Rebac, puno mlađi od svojih tadašnjih učenika koje je rat omeo u školovanju, odmah se pred mladog uču ispriječio nepremostiv problem koji je trebalo riješiti.

Kakva takva, škola je postojala. Ali u učionici nije bilo đaka. Niko od roditelja nije slao djecu u školu, trebalo je radne snage u polju, a o ženskoj djeci nije bilo ni govora.

Kako skupiti učenike i privoliti seljake da šalju djecu u školu, i kako progovoriti o potrebi da i žensku djecu treba opismeniti.

Bez obzira na to što selo Opara i danas nosi tragove svoje davne i slavne prošlosti; Gradinu sa stećcima, Zmijsku glavicu, han, kiriđijski put kojim su Dubrovčani sa svojim karavanima mijenjali so za žito, u vremenu odmah iza II svjetskog rata, ni dekretom nije bilo moguče ubjediti seljake da je škola važnija od zemlje, pa kada se to dvoje uporedi, onda stvarno sve što nije motika i kopanje, liči na gubljenje dragocjenog vremena.

Tadašnji političari su, ipak, izabrali lukaviju, a mekšu varijantu od dekreta i kažnjavanja, pokrenuli su analfabetske tečajeve za odrasle. Otvorili čitaonice, mada su dugo zjapile prazne i formirali pjevačka kulturno-umjetnička društva.

Dobro su znali da pjesmi i kolu niko neće odoljeti, a da će postići dva cilja; preko opismenjavanja roditelja biće lakše dovesti i njihovu djecu u školske klupe.

„Dijete“ kako su ga seljaci zvali, Vinko Rebac je u vrijeme svoga učiteljevanja u selu Opara, opismanio 220 odraslih polaznika analfabetskog tečaja, i napunio razred njihovom djecom koja su uglavnom i po pet-šest godina bila starija od njega.

Dugo se pričalo o zgodama i nezgodama prilikom dolaska ispekcije, bilo je to vrijeme kada su inspektori za prosvjetu odlazili i u najudaljenija sela da prate rad svojih učitelja i nastavnika, pa bi satima čekali ispred školskog dvorišta gdje su učenici igrali lopte, i odgonetali ko bi među djecom mogao biti učitelj…

Poslije se znalo, najmlađi i najmanji, eto to je bio učitelj.

OSMIJEH

Što je uradio i postigao, a toga je za jedan ljudski život mnogo, sve funkcije koje je obavljao, i teškoće kroz koje je prošao, prošle su kroz ovaj osmijeh.

Nasreću, u toku svoga učiteljevanja je narastao i razvio se, baš kao na ovoj slici, na čijoj pozadini piše: selo Opara, na dan odlaska u JNA 4.10.1951 godine.

Ovo je osmijeh omladinca koji vjeruje u budućnost, koji je spreman da gradi pruge i ceste, da se u najzabitnijim selima bori za opismenjavanje, osmijeh za koji nema prepreka, ni straha da sa skijama koje je sam ručno napravio, učestvuje u državnim sportskim takmičenjima, i da pobjeđuje.

Baklava, kruške, Nušić

Sve što je sada neprijatno i izreći, jer ljudi se stide govoriti o domoljublju ili rodoljublju bez velike i prijeke potrebe, jer su te riječi izlizane i ogoljene do pornografije, naći ćemo u ovom osmijehu u koji moramo da povjerujemo, jer on je jedan raritet, jedan dar koji je dan rijetkima i koji može da nas uvjeri u tu vjeru i tu nadu, i koji može do nevinosti da vrati riječima povjerenje, eto, zbog tog osmijeha  i pišem ovaj članak.

Što je uradio i postigao, a toga je za jedan ljudski život mnogo, sve funkcije koje je obavljao i teškoće kroz koje je prošao, prošle su kroz ovaj osmijeh.

Kada je kazao da će se ženiti sa djevojkom iz poznate sarajevske obitelji Sokolovića, bilo je to još nepremostivo, kako za Sokoloviće, tako i za Rebce, pa mu nije drugo ni preostalo, nego da ukrade djevojku i da pobjegnu u Trebinje. Kada su se poslije nekoliko godina vratili, i to u kuću Katarine i Mate, ona, Nuna, naprosto je mnogobrojnu obitelj toliko zanijela ljepotom, da se nisu ni sjetili zašto su se tako zategli, Sokolovići sa svoje, a Rebci sa svoje strane.

Kada je došla na svijet mala Jasenka, onda su  na Čengic-Vilu počele da stižu i baklave od mame Sokolović, koje su i bližoj i daljnjoj obitelji pokvarile sve druge baklave u životu, jer još i danas i oni stariji i oni mlađi, tragamo za tim mirisom i okusom. Pa sve druge baklave ostaju samo za uzaludno poređenje.

U velikom voćnjaku u koji je još kod djeda Pere Mihača, sarajevskog Mićurina koji je kalemio dunje sa kruškama, redovno navraćao Nušić, kako bi se u ljetnikovcu na Čengic-Vili odmorio i u tišini pisao, Vinkov otac Mato, brojao je kruške sakaske, i sva su djeca znala koliko kome pripada. I niko se nije ni osudio da samostalno bere kada mu se prohtije.

Danas je taj, jedan od rijetkih i najljepših voćnjaka u gradu, djelomično prodat, djelomično otet uz podršku suda koji oduži parnice upravo koliko treba da vlasnik umre, pa jedan beskrajni genaracijski trud, i ljepota u sred grada, razorena i uništena, zjapi, jer ti koji je uništavaju, nemaju pojma šta je znašilo izbrojati kruške, a tek šta je značilo obilaziti je svaki dan i čekati da sazrije i padne.

Pored dirljivih i lijepih govora o životnom putu Vinka Rebca kao sportiste i društveno-političkog radnika od značaja za grad Sarajevo, Olimpijske igre, i mnoga druga takmičenja, sportska i kulturna, Ibro Spahić je rekao:“On je bio gospodin sa Malte…“

Imala je Malta…

Imala je Malta svoju gospodu i svoje gospođe.

Svoje voćnjake, ljetnikovce, svoje Čengiće, Mihače, Mutaveliće, Vatrenjake, Rebce, Ljubiće, Demšare, Babiće, Šimune, Obućine, Kužatke, Granike, gospodina i gospodu  K o p e c k i…

Valjda će i o njima nekada neko pisati.

Sa fotografija u novinama ispod kojih piše da je umro Vinko Rebac, gledamo isti osmijeh iz 1951 godine, samo sada rezigniran, samoironičan, kao da nam, ali bez malo zloće kaže; od onog do ovog osmijeha prode cijeli život, onaj kada se kao mlad čovjek životu nudio, do ovoga kada se samo čudio.

I najljepše što je jedan čovjek u svom životu mogao da učini to je da, pored svih zvanja i počasnih funkcija, do kraja života ostane skromni učitelj. Vinku Rebcu to je uspjelo.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s