I tako jeduci i beruci sremus, dodjosmo do Orlovackog jezera, gdje sam pozelio duzi odmor u miru potpune divljine. Ali moradosmo dalje k Bregocu, sad konacno ko turni skijasi. Ni snijeg nije bio tako mokar i mekan, a niti prevruce, jer vjetar na visini cini svoje. Na zadnjem usponu smo skinuli skije, radi velike strmine i dobro dodje cepin kojeg je jedino Nenad ponio, na samom prelasku preko strehe.A od pomisli kakav je ponor ispod, bolje i ne mislit vise.

Sa vrha pogledah na trasu  moguce ljetnje  biciklisticke ture od Cemerna preko Zelengore, do naseg polazista Jazica, tj. Jelasca.

Spust niz strminu je bio vrhunski, i prilicno siguran, na ledu bi morali biti  mnogo oprezniji. Lako i brzo se vratismo do mjesta na kojem stavljamo  skije na ledja i polako krecemo nazad. Na jednom mjestu nabrah vec pominjanog ljekovitog lisca, pazeci da ga ne pobrkam sa Cemerikom, koje bas ima na istim stanistima.

Ranije sretosmo vjevericu na cesti, a sad medine tragove i tragove njegovih potomaka. A vozeci se autom od Poda ka Jazicima, na tren Emir ugleda i srnu koja u skoku brzo nestade. U Trnovu, dobro ogladnjeli pojedosmo dobre pite i popismo pice. Prilicno umorni, nakon 30 km u nogama, i visinskom razlikm od hiljadu sto metara, ipak rekosmo  da ovo mozda i nije tura za ostavit skije o klin za ovu sezonu. Pa vidjet ce mo da li  nas mozda ceka jos jednom nama velicanstveni Prenj ili pak  susjedka Cvrsnica.