ISPOVIJEST JANICE KOSTELIĆ

Autor: Dobroslav Silobrčić

Janica
Janica

Samo za Jutarnji progovorila o počecima, životu u Rijeci, ljubavi… Odgovorila i na pitanje zašto je prestala skijati!

Velika skijašica govori o svojim počecima, skijanju nekad i danas, ronilačkoj strasti, životu u Rijeci, ljubavi, planovima i odgovara na pitanje zašto je prestala skijati. ‘Odluka nije bila teška. Sve sam postigla’, kaže.

Smucarske legende; Janica Kostelic
Smucarske legende; Janica Kostelic

Osvojila je 4 zlatne olimpijske medalje, 3 puta bila je pobjednica Svjetskog kupa. Profesionalno je skijala samo 9 godina. Janica Kostelić. Pobjeđivala je u svih pet skijaških disciplina. Najbolja skijašica svijeta u povijesti skijanja. Normalna, skromna, sretna, vrlo simpatična i komunikativna mlada gospođa. Sretna je što je skijala, sretna što je prestala skijati. Pronijela je svijetom ime Hrvatske. Janica ima talent i snagu volje. Ona je pobjednica. Brat Ivica Kostelić se natječe, Janica je u njegovu timu. Tata zvan Gips i mama Marica autori su tog fenomenalnog sportskog dvojca. Janica živi u Rijeci, gdje je vlasnica poznatog kozmetičkog salona. Živi sama i čeka svog princa. Bavi se ronjenjem, padobranstvom, surfingom. U pauzi svjetskih natjecanja svog brata – putuje svijetom. Janica je ikona. Ima tek 33 godine.

Vijesti
FOTO: JANICA KOSTELIĆ PRATI TRENDOVE Na vjenčanju Antonije Blaće u poluprozirnoj crvenoj haljini izgledala je bolje nego ikad
IVICA I JANICA KOSTELIĆ IZRONILI BOCU SA ZANIMLJIVOM PORUKOM ‘Htjeli smo je baciti u smeće, ali smo shvatili da je u njoj komad papira’
Kako su tata i mama?

– Dobro. Tata funkcionira na nuklearni pogon, kao uvijek. Majka je centrala, ona nas sve hvata kao rakovu djecu, gdje god mi bili.

Izvrsno izgledate, mršaviji ste nego u doba slavnih pobjeda…

janica– Možda. Svejedno mi je koliko kila imam.

Tjelesna težina pomaže da budete brži na skijama.

– Da, ali gubite na okretnosti. No, ja sam okretna i teška i lakša. Nova je tendencija: vrhunski skijaši danas su sitni. Ranije su bili znatno krupniji. Skije se drugačije, materijali su novi… Više nije potrebna tjelesna masa.

Da, skije su kraće, tehnologija izrade je nova…

– Sve to je postalo vrlo složeno. Pancerice, stupnjevi nagiba, nove flehe, namazi skija… To je užasno komplicirano i ja to ne razumijem.

Štapovi su svinuti…

– I prije su bili. U svim disciplinama osim u slalomu, gdje su ravni.

Kao mala djevojčica imali ste one starinske ‘kandahar’ vezove?

– Da, da. Ali, to je bilo jako davno. Nije bilo boljih vezova tada.

S novim tehnologijama opreme – postižu se puno veće brzine?

– Nebitno. I prije 20 godina su muški vozili 160 kilometara na sat. Sa slabijom tehnologijom. Nikako ne razumijem što se točno dobilo tim novim tehnologijama? U sportu je bitno – brže, više, jače… Ali – ne uz tehnlogiju. Važno je ono što mi možemo postići sa svojim tijelom. I voljom, naravno. To je sport. Ni tehnologiji ni kemijskim preparatima nije mjesto u sportu.

Vaše tijelo daje svoj maksimum, ali vi imate i pomagače – skije.

– Jasno. Zato je, po mome mišljenju, jedini čisti, iskonski sport – trčanje, odnosno sprint. 100 metara. Imaš tenisice i sabe samoga. Ništa drugo. Usain Bolt… je to.

janica-kostelic3Pa, i u tenisice je ušla tehnologija…

– Dobro, ti čepići su drugačiji… ima tih ‘caka’. Ali, ipak, tu je bitan samo čovjek. Malo utjecaja ima tehnologija. Zato atletika jest ‘kraljica sportova’. Trčiš, skačeš u zrak onoliko koliko mogu tvoje tijelo, tvoji mišići.

Koju ste najveću brzinu vi postigli na skijaškim natjecanjima?

– 152 kilometra na sat. U spustu, jasno. Upravo ovih dana su dečki u Wengenu. Tamo na stazi ima jedan ravni dio gdje postižu brzinu od 160 na sat.

Strašno. Bez neke ‘karoserije’, tek s kacigom. I automobilom je to prebrzo…

– Da. Pa onda uletiš u ‘radijus’, stisne te neka G-sila od 3,5 nečega… Frajeri u formulama imaju takvu 3,5 G-silu. A, ja sam na vlastitim nogama. To traje tek dvije sekunde, ali moje tijelo to mora svladati. Inače – padam. Gubim utrku.

Nedostaje li vam to uzbuđenje? Taj adrenalin?

– Ne fali mi uzbuđenja. Bacam se iz aviona… Nađem nešto što me uzbuđuje. Ronim s morskim psima. Surfam.

Skačete s padobranom?

– Nisam još položila tečaj, a voljela bih. Skočila sam već nekoliko puta s padobranom. Nije to nešto opasno. Opasnije je hodati po cesti. Nema ništa opasnije nego sjediti za volanom auta.

Vozite?

– Da. Uživam. Brzo…

Što sad vi radite u svom malom obiteljskom…

-… gospodarstvu? Ne postoji čisti opis moje funkcije. Ja sam u timu, Ivičinu. Radim sve što treba. Uz Ivicu sam, ali i uz bilo kojeg drugog našeg skijaša. Nisam tip koji se nameće. Ako me nešto pitaju, zamole moje mišljenje, ja im kažem. Ako me nitko ništa ne pita – šutim. Skijaši imaju svoje glavne trenere. Ja se u to ne miješam iako puno znam. Glavni trener je jedini autoritet skijašu.

Stalno idete s Ivicom na natjecanja?

– Uvijek. Ljeti na treninge, zimi na utrke. To je 250 dana godišnje na snijegu, 9 mjeseci. Fraj smo 6., 7. i 8. mjesec. Ta tri mjeseca sam u Rijeci ili na Mljetu ili putujem sama.

Zašto ste odabrali Rijeku?

– Na moru je. Jako je ugodno živjeti u Rijeci. Čovjek je tamo opušten. U Zagrebu je neki stalni pritisak… Odrasla sam u centru grada, u Medvedgradskoj ulici.

Riječani su vas prihvatili?

– Da, apsolutno. U Rijeci su svi ljudi prihvaćeni. Baš to je čini toliko ugodnom. Rijeka je poseban grad. Otišla sam u Rijeku jer sam imala dečka koji je iz tog kraja.

Dečko je onaj simpatični ronilac?

janica-u-dresu– Da, Boris. Poslije smo raskinuli, ali sam ostala u Rijeci. Obožavam more. Probudim se i vidim – more. A Zagreb mi je sat i pol autom.

Zašto ste prekinuli vezu?

– Tako. Razišli smo se. To se pravno veli: zbog ‘nepomirljivih razlika’.

U redu, ali treba roditi novu malu Janicu…

– Ne znam treba li mala Janica, ali u svakom slučaju treba – roditi. S tim se slažem.

Osvojili ste hrpu medalja. Četiri zlatne olimpijske, 2 srebrne, 3 svjetska kupa…

– To je okej. Zar nije?

Je. Posebna ste osoba?

– Mislim da sam totalno obična osoba. Ništa neobično se nije događalo…

Ma, kako nije? Nema ničega na vama što nije ozlijeđeno…

– Nije tako. To su sve samo ‘mehaničke’ ozljede. Nikakvu bolest nisam imala. I nemam. Sve se to može srediti. Dođem u bolnicu i – poprave me. To su tek ligamenti, tetive, zglobovi…

I štitnjača…

– Da, izvadila sam štitnjaču. To je divno. Svaki posao kojim se čovjek bavi ima neku negativnu komponentu. I puno pozitivnih, barem kod mene. To su sve iskustva koja su me mnogočemu naučila. Tako gledam stvari. Tako vidim i svoju sportsku karijeru.

Koliko je trajala profesionalna karijera?

– U ‘odraslo’ skijanje sam ušla s 15 godina. Devet godina sam stvarno skijala. To je kratko.

Prestali ste se natjecati jer vam je tijelo bilo premoreno, oštećeno?

– Nisam zato. Ni blizu tome. Moje tijelo je i danas savršeno. Zdravo i jako. Ozljede su bila tek jedna mala stavka u odluci da prekinem. Nije to bio glavni razlog…

Što je bio glavni razlog?

– Zapravo – nema glavnog razloga. Nije samo jedna stvar.

Biti najbolja skijašica na svijetu je – fantastično.

– Aha, je.

U devet godina vrhunske sporteske karijere koliko vremena ste proveli u bolnici?

– Dosta. Doktori su me uspješno ‘skrpali’ pa sam nastavila skijati.

Čudno je da ste odustali u naponu snage, u 24-oj godini…

– To nije ni čudno ni strašno. Ništa nije zauvijek. Odlučila sam: više ne želim skijati i natjecati se. Dosta je bilo. Sve sam postigla. Svako vrijeme ima ‘svoju boju’.

Mudri ste…

– Možda. Ja stvari radim onako kako mi dođu.

Treba imati psihičke snage na vrhuncu karijere reći – okej, sada je dosta.

– Osvojila sam ono što sam željela, čemu sam težila. Odluka nije bila teška. Počela sam se baviti skijanjem tek s 10 godina. Ivica je skijao već kao klinac. Ja ne. Igrala sam rukomet, što je sport mojih roditelja. Skijanje me uopće nije interesiralo. Mama i tata su rekli: idemo na skijanje, ja sam rekla: joj ne, pustite me, tam mi je zima… Htjela sam igrati tenis, plesati balet… bilo što drugo, ali ne skijanje.

Plesali ste balet?

– Nisam. Samo igrala rukomet. Jedno vrijeme smo bili u Sloveniji, tata je tamo bio rukometni trener. Ivica je stalno skijao, ja – ništa. Jednog ljeta je moja obitelj išla na skijaški trening na Bjelolasicu sa ski klubom Zagreb. Nije bilo škole pa sam i ja otišla. Došla zima, Kostelići odu na skijanje na Kaprun kraj Salzburga. Ja ne. Djeca s kojom sam bila na ljetnom treningu pitaju moju mamu i tatu: ‘A gdje vam je Pjegica?’

Pjegica?

– Da, tak su me zvali. Imala sam pjegice.

I danas vas zovu Pjegica?

– Ne više. Još samo jedan dečko, iz tih vremena, zove me Pjegica, ali njega vidim jedanput u dve godine… Dakle, došla sam tamo na Kaprun. Nemam pojma o skijanju, padam stalno, svi me čekaju… Bio je tamo i doktor, gospodin Ivo Drinković koji mi veli: ‘Pusti njih, skijat ćemo nas dvoje sami’. Tak je sve krenulo. Brzo sam umijeće skijanja počela shvaćati i ‘hvatati’. Odjednom postalo je – ozbiljno.

Bilo je naporno Pjegici ući u taj dril treninga?

– Ma kakvi. Bio je užitak, zabava. Jer, nije mi to nitko nametnuo. Sama sam odabrala skijanje. Znate, jako sam tvrdoglava. I danas. Sad, na primjer, nemam nekog ozbiljnog, stabilnog frajera pa mi prijatelji kažu: da nam je barem naći tog frajera koji će tebi nešto narediti. Takva sam kakva sam. Ako ja nešto ne želim, nitko me ne može na to natjerati. Jarac sam u zodijaku, u podznaku Ovan. Ne znam znači li to što. Nikad ne radim ono što mi se ne da raditi. Moram uživati u onome što radim.

U čemu sad uživate?

– U životu. Znam da to zvuči glupo, ali to je istina.

Što kažu liječnici o vašem sadašnjem zdravlju? Sve je sjajno?

– Pa, sjajno nije nikome. Ali, sve mi normalno funkcionira. Prosvijetlila sam se otkad su mi izvadili štitnjaču.

Skijate još, iz gušta?

– Da, da. Pogotovo kad je ‘dubač’, kad padne duboki novi snijeg, nema veće sreće…

Putovanja?

– Obožavam. Putujem na treninge i natjecanja s Ivicom. Kad nema toga, putujem sama.

Vijetnam?

– Nisam još bila. Jesam u Nikaragvi, Australiji, Kraljevini Tonga… Moja putovanja se baziraju na ronjenju. Cijela obitelj Kostelić, kad nije na skijanju, roni.

S bocama ili na dah?

– I jedno i drugo. Ne lovim ribe. Tata i Ivica love ribe. Meni je veličanstven užitak – zaron u plavo. Išla sam kod Kristijana Curavića na tečaj. Ronjenje je – čista sloboda. Kada sam u dubini, osjećam kao da ne postoji ovaj drugi, vanjski svijet.

Morski psi?

– Ronila sam među pravim morskim psima, a i s kitovima Humpback u Australiji. Bijeli morski psi imaju pet, šest metara. Kitovi Humpback nisu ubojice. S njima sam ronila u Kraljevini Tonga, otočju u Južnom Pacifiku.. Veliki su kao autobus, imaju po 40 tona. Oni ne jedu ljude. Izvjesna opasnost postoji samo kad opale onom velikom perajom na repu…

Jesu li u Tongi znali da im je došla vrhunska svjetska skijašica?

– Nemaju pojma. Što njih briga… ne znaju što je skijanje. Gledala sam nedavno jedan putopis o Davidu Beckhamu koji je s prijateljima putovao na motorima po Brazilu. Došao je u neko pleme na rijeci Amazoni koje živi daleko od civilizacije. To su goli ljudi, imaju pokrivene samo ‘osjetljive’ dijelove tijela. Dođe Beckham tamo pa ga pitaju: ‘Čime se baviš?’ On veli nogometom. ‘Što je to nogomet’. pitaju… On im donekle objasni da je to igra 22 igrača s loptom. ‘Što je to – lopta?’ Slično je u Tongi sa skijanjem.

Što to svjetluca ispod vašeg vrata?

– Mala ogrlica s dva privjeska: zlatnom snježnom pahuljicom i roniocem koji drži – skiju. To je napravio Duško, vješt zubotehničar, brat mog bivšeg dečka Borisa.

Ronilac sa skijom…

– Da. To sam – ja.

Iznad Rijeke je skijalište Platak, na Risnjaku. Odete tamo?

– Platak je super. Uvijek ima hrpa snijega, ali ima i magle i vjetra. To je na visini od 1300 metara pa ste za pola sata opet na moru. Prije se tamo održavao Jadranski slalom. U istom danu si mogao roniti, surfati na moru i skijati na snijegu.

Čujete navijanje publike kad se natječete?

– Čujem, da. Ivica to ne čuje. On ima drugačiju koncentraciju. Ja vidim čak ljude koji stoje uz stazu i prepoznajem im lica…

Kad ste vozili nakon nekoga tko je postigao izvrstan rezultat, znali ste da ćete biti bolji?

– Ne možeš to nikad znati sa sigurnošću, ali – da. Znala sam da ću biti bolja…

Pobjedu donosi razlika u – stotinkama sekunde…

– Točno. Ali, ja vjerujem u sebe. Znam što mogu. Kad je čovjek u formi, onda je moćan.

Osjećali ste da vladate skijalištima svijeta?

– Jednom, u Aspenu u Coloradu, imala sam prednost pred Anjom Pärson, nakon prve vožnje, veću od jedne sekunde. To vam se čini malo, ali jedna sekunda je u skijanju strašno puno. Ne možeš izgubiti s tom prednošću. Uspjela sam izgubiti. Bila sam tek druga. Poslije utrke sam došla Anji i rekla joj: ovo ti se dogodilo sad – i više nikad.

Osjećali ste moć?

– Pa ne… nije to moć. Ovisiš o puno toga. Ozlijediš se pa – dobiješ šamar. Ispadaš iz igre… neko vrijeme. Nije to moć. Koliko god visoko letiš, toliko možeš nisko pasti.

Šveđanka Anja Pärson je imala peh. Vi ste uvijek bili ispred nje…

– Nisam uvijek. Skoro uvijek.

Traju li prijateljstva sa skijaških staza?

– Traju. Slovenku Tinu Maze poznajem otkad smo obje imale 10 godina. Tina je iz Črne na Koroškem. To je na istoku Slovenije. Kao ‘cicibani’, male djevojčice, tamo smo se natjecale. Imam sliku iz tog vremena: na postolju ja prva, Tina druga… Čujem se i s Anjom Pärson i s Marlies Schild, sjajnom Austrijankom. To su mi prijateljice.

Strah i hrabrost postoje u skijanju?

– Ne smiješ sumnjati u svoje mogućnosti. Tada nema straha. Hrabrost? Da, sigurno, hrabrost ima utjecaja.

Rizik?

– Svakako. Ali, sve je rizik. Izlazak na ulicu je rizik. Meni je to izazov, više nego rizik.

Nezgode?

– Nezgode se događaju, čak i nama koji znamo skijati, i to u bizarnim situacijama… Čudno, ali u najmanjim brzinama događaju se najteže nezgode.

Tko vas je čuvao kad ste jurili 152 kilometra na sat? Vaš anđeo?

– Može biti. Vjerojatno postoje anđeli i vrag.

Vrag su – ljudi…

– Da. Ali, ja vam živim kao u nekom crtiću… Među anđelčićima i vražićcima.

Pišete knjigu o sebi?

– Zašto? Pa meni se nije ništa nevjerojatno dogodilo.

Gospođice Kostelić, nevjerojatni ste – vi.

– Gospođa. Rekli su mi da više ne postoje gospođice u mojim godinama…

Krivo su vam rekli. Bavite se uz ronjenje još nekim sportom?

– Svim sportovima.

Tenis?

– Haahaaa… Pogodili ste, svim sportovima, osim tenisom. To je super sport, ali ne mogu ga igrati jer nagle promjene smjera mi baš ne izazivaju sreću u koljenima. Volim gledati tenis. Pogotovo Đokovića, on je vrlo simpatičan obiteljski gospodin. Mogu igrati odbojku, košarku, nogomet, rukomet. Volim nogomet jako. Hipnotiziraju me nogomet i crtići. Obožavam Toma i Jerryja i Pticu trkačicu…

Ostali ste djevojčica, a postali – gospođa…

– Izgleda…

Što je smisao života?

– Imati djecu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s