Sjecanje na ostre sarajevske zime-Dragan Macanovic Maca

Dragi Vlatko,
kad sam ja bio klinac, ja sam bio pravi zglico. Sa manjkom kilograma i viskom energije. Koju sam kao i vecina klinaca, najvise trosio igrajuci lopte. I bio sam od onih klinaca kojima je sport bio zadovoljstvo i sreca, a prava sportska raja uzor i nadahnuce.

I nisam htio opet se gurat u ovaj tekst jer prica o Skenderiji nema kraja, ali me tvoje javljanje povuklo i opet nagnalo da posegnem u ranac uspomena koji prtim.

Bila je to zdrava sarajevska zima s kraja gladnih, ali sretnih pedesetih. S puno snijega i leda. Zima bijela, svjeza i mirisna. Cica zima.
On me pitao da li bi sa njima na Trebevic is`o sutra u jutro. Idu njih cetvorica na skijanje pa ako hocu… Kako necu..?..Kako necu ici sa starijom rajom, kako necu ici s njim. Is`o bi s njim preko svijeta. Kada si s njim nema straha jer on zna planinu, zna sve staze i precice, sve domove, svi ga znaju,…a skija ko da se rodio sa skijama. A, mozda i jeste. Al` ja nemam ni skija ni cipela skijaskih. Imam samo sanke polomljene i ligure sa lastrom potkovane. Nece tebi nista trebat, rece, samo se ti toplo obuci i neka ti stara napravi koji sendvic. Napola obucen, u vunenim carapama, svu noc nisam spav`o. Svani vise zoro… Snjezilo je. Sa dna grbavickih stepenica krenuli smo uzbrdo, uz Vraca. Svi oni ko od brda odvaljeni, nose skije i stapove na ramenima i uz pricu, lagano prteci stazu, penju se uz strane trebevicke. Ja zujim oko njih, malo naprijed, malo nazad, ne disem. Gdje ces disat u ovakvom drustvu. Cim zastanem one me pita,… mozes li? Mogu, kako da ne. Sanac, Osmice, Zlatiste, Trebevicka cesta, Knjeginac,….Dobre vode. U domu smo popili po caj. Idemo na Brus. Suh snijeg pada, rece mi, prsic. Bice lijepo. Dolina na Brusu mirovala dok oni ne napravise staze. Onda ozivi. Prsti snijeg na sve strane ispod skija. Sve majstor do majstora. Ja sjedim na rancu i cuvam stvari. Jedem. I uzivam sto ih znam, sto sam s njima. Kad krenusmo nazad niz Trebevic, istim putem kud smo dosli, on mi rece, stani na skije iza mene, uhvati me oko pasa i cvrsto se drzi. Ne boj se. I ja s njim na skije stao. Osjecao sam se k`o Tony Sailer. U tom momentu sam bio i svjetski i olimpijski prvak u skijanju. Sisli smo u Sarajevo na skijama. E, taj Toni Sailer samnom na skijama to ne bi mogao. To je jedino mogao vrhunski covjek i sportista i moj veliki drug Mirko Slokar. Tvoj brat Vlatko. I brat moga skolskog druga Zeljke.
Po ko zna koji put gledam onu gore postavljenu sliku Skenderije i Trebevic. To su te godine, siguran sam. A, mozda je to i ta zima. A, nema prave zime sarajevske bez Slokara.Puno pozdrava iz Australije,

Dragan Macanovic Maca`