Brane Ljubojevic, gimnasticar

Brane Ljubojevic, sportista

I dok Brane i ja razgovaramo preko Skyp-a, posmatram ga kako gleda u svoje rasirene dlanove, kao da nastoji da izbroji sve zuljeve nastale na njima tokom visedecenisjkog vjezbanja u gimnastickoj grupi “Crnci”,  kojoj je u Fiskulturnom domu (FIS) u Sarajevu  trener bio Vladimir Peleksic. Pomislih,  da ne racuna  to on mozda, koliko je veleobrta, salta, izdrzaja, sklopki i dr. elemenata na njima napravio tokom svoje bogate sportske karijere?

Bilo je u tom timu  vjerovatno i boljih od njega ali rijetko koji  ga je mogao pobijediti u disciplini zvanoj “ljudska dobrota”.(sv)

 

BRANISLAV LJUBOJEVIC

 

Gimnasticki  Vremeplov

 

Rodjen sam 29-05-1941 godine u Sarajevu.Nisam jos ni dosao na svijet,a poceo je drugi svjetski rat.Odmah po mome rodjenju Sarajevom  su  zavladali  Njemci i Sarajevo , kao i cijela BiH su potpali pod NDH.

Otac kao Srbin je odmah otpusten sa posla i cijeli rat smo zivjeli u biiedi i strahu da cemo biti ubijeni. Zivjeli smo u Nemanjinoj ulici (to je kod Djidjikovca), u jednoj staroj bosanskoj kucici. Nekoliko puta zahvaljujuci komsijama koji su nas obavjestavali, a i skrivali kod sebe kada su bile racije i zahvaljujuci njima  ostali smo zivi.

1944 god rodila se i moja sestra Brankica, a po zavrsetku rata 1945 godine dobili smo stan u Vrazovoj ulici blizu Marijin Dvora. Tu sam proveo veci dio moga djetinjstva. Moj otac je opet poceo da radi kao cinovnik i kako je imao osrednju platu mama je morala sivanjem na masini da dopunjava nedostatak novca.  Kod obavljanja kucnih poslova (velik stan) sestra i ja smo morali da uskacemo kod  ciscenja, klofanja cilima, drotanja parketa, sidoliranja kvaka i sl. Ja sam vec tada poceo da se bavim  kondicionim treningom, kao priprema  za gimnastiku, odnosno svake nedelje sam nosio ugalj i drva za cijelu nedelju  dana iz podruma na treci sprat.

Ispred moje kuce je bilo dvoriste sa veskuhinjom i tu sam sa svojim drugarima dok smo bili mali igrali se klisa, zmire, zandara i lopova i sl. a veskuhinja nam je bila kao klupska prostorija gdje smo se sklanjali od kise. Kada ogladnimo dozivali bi mamu da nam baci hljeba namazanim sa masti, sa balkona.

Kada smo postali malo veci djecaci dvoriste  je postalo nas fudbalski teren. U to doba se dogovorno formirala ulicna Marijindvorska fudbalska liga. Po 4-5 ulica Marijindvora i okoline igralo za prvaka te podlige i prvak bi isao na ”livadu”(gdje je sada hotel Holiday In), gdje su prvaci podliga razigravali za prvaka Marijindvora. Nasa podliga je obuhvatala Donju Vrazovu, Gornju Vrazovu, Magribiju i Turhaniju. Jedino je nasa ekipa (Donja Vrazova) imala svoj teren a svi drugi su igrali na ulici.

Kada smo igrali, curice koje su bile sastavni dio nase raje, ostali drugovi koji nisu bili u ekipi, a i poneka mama ili tata sa prozora ili balkona) su navijali i bodrili nas.

Pored nogometa bilo je i one prve ljubavi i znam da sam dugo bio tuzan, kada se Ljubinka odselila (tata joj je bio vojno lice pa su ga cesto prekomandovali) a inace u nasim djecackim igrama ja sam bio doktor i ona se meni povjeravala.

Jedna od aktivnosti je bilo ribarenje (na kaskadama Miljacke smo skakutali po daskama i ono malo ribe tjerali u malu mrezicu, koju smo napravili), kao i plivanje u djecijem bazenu (preko puta Opstine Centar), gdje je voda bila do koljena. Ja sam jednom praveci se vazan skocio potrbuske u bazen i poderao stomak i poslije toga sam napustio plivanje. Iz ovog djecackog perioda, kada smo na neki nacin svi trazili sebe-pojavila se ideja bavljenja muzikom.  Na brzinu smo sastavili orkestar koji se sastojao od usnog harmonija koji je pokusavao da svira Zlatko Badovinac, inace diplomirani arhitekta, koji sada zivi u Splitu. Ne mogu da mu se sjetim imena, harmoniku je svirao jedan kolega koga smo posudili iz ulice Magribija. On je jedini znao stvarno da svira, inace mucao je kada govori, ali sto je interesantno kada pjeva nestaje mucanje. Rucne udaraljke je natucao Ratko Tomic (svojevremeno bio finansijski director Oslobodjenja, umro u Beogradu oko 2000 godine).Velike i male bubnjeve kao i cinele smo naizmjenice svirali Slavko Krajinovic (umro u Sarajevo neposredno nakon prestanka rata) i ja . Bubnjeve sa cinelama smo iznajmljivali na Bascarsiji i kroz cijeli grad nosili to na ledjima. Odrzali smo dva treninga u nasoj veskuhinji. Harmonikas je jedini znao da svira i pjeva, a mi ostali smo tonalitetom i ritmom pokusavali da pratimo i to ne mogu da opisem na sta je licilo.

Poslije odrzana ta dva treninga javio nam se kolega iz nase raje Zeljko Grajzer i rekao da nam je nasao gazu za Dan Republike koji je nastupao za koji dan. Njegov otac je bio tehnicki direktor Sarajevske Pivare i pozalio se sinu da ne moze da nadje neki sastav koji bi svirao na proslavi u Pivari. Zeljko mu je rekao da nista ne brine i da ce on obezbjediti orkestar. Sa tom vijescu je dosao kod nas i rekao da nema odustajanja jer je ocu cvrsto obecao da ce dovesti orkestar. Mi smo se uzasno prepali , jer nismo nista uspjeli uvjezbati, ali nije bilo druge, morali smo nastupiti.

Totalno zbunjeni i preplaseni da jos ne dobijemo i batine, toga dana se pojavismo u Pivari sa nasim muzickim instrumentima. Odvedose nas na binu u njihovim drustvenim prostorijama , a tamo nas je docekalo nekoliko gajbi piva i ovali pecenog mesa. Sala je bila dupke puna radnika Pivare, koji su jedva cekali da pocnemo sa svirkom.

Rasporedili smo se na bini ii svi smo gledali na harmonikasa, jer on jedini moze da nas izvuce iz guzve. Harmonikas je konacno poceo da svira valcer,  Zlatko je pistao na svome harmonijumu pokusavajuci da bar po visini tona ne odskace a nas trojica sa udaraljkama i bubnjevima smo se nalupali glumeci da smo uhvatili ritam. Slavko, dok je bubnjao ponekad zaboravi na cinele, onda ja ponekad lupim i tako smo odsvirali taj valcer. Radnici su slusali, niko nije ni pokusao da plese, a aplauz je bio siromasan, pa smo pomislili da bi nas mogli uskoro istjerati sa bine. U kratkoj pauzi nakon sviranja valcera popeo se jedan radnik i trazio od nas da sviramo Zikino kolo. Sva sreca da je harmonikas prihvatio i poceo da svira Zikino kolo, a mi smo nastavili za njim da cijucemo i lupamo, medjutim vremenom smo se uklopili u muziku i uhvatili ritam. Cijela sala je odzvanjala od igranja kola, a mi kako smo poceli na njihov zahtijev nismo ni prestajali sa sviranjem Zikinog kola. Napravili smo nekoliko pauza da zamezimo meso i popijemo koju pivu, a onda smo na njihov zahtijev opet nastavili svirati Zikino kolo.  Slavko i ja smo se u letu smjenjivali na bubnjevima i pivi sa mezom. Radnici su bili zadovoljni sa svirkom i cak su nam zapjeskali kada  smo zavrsili sa sviranjem.To nam je bila prva i zadnja gaza. Sutradan smo vratili bubnjeve, nikada vise nismo nastavili sa sviranjem i tako je propala i moja sviracka karijera i odlucio sam da se ubuduce posvetim vise gimnasici.

 

 

 

Dolazak u FIS i razvoj ekipe

Od nekih mojih drugova sam cuo da se u FiS-u odrzavaju casovi tjelesnog odgoja, ukljucujuci tu i gimnastiku. Nekoliko dana sam obigravao oko FIS-a, dok se jednog dana nisam odlucio da udjem unutra. Naletio sam na Predraga Javorca i pitao ga da li i ja mogu da se upisem u kategoriju pionira, jer sam imao 13 godina a to je bilo 1954 godine. Javorac me je dobro zagledao onim svojim skiljavim ocima i rekao da se javim u kancelariju uprave drustva Partizan II i tako sam se upisao u kategoriju pionira.To je bilo veoma davno i ja se kao kroz maglu prisjecam toga perioda.

Casovi su se satojali od trcanja i zagrijavanja, zatim ucenja osnovnih elemenata gimnastike; kolutovi napred i nazad, zvijezda, stoj na rukama, razne vrste preskoka preko kozlica, pojedini elementi na krugovima i sl. Dio casa je bio posvecen igrama izmedju dvije vatre, nogomet i sl.

1955 godine sam presao u omladince.Te i naredne godine sam poceo ozbiljnjije sa ucenjem gimnastickih elemenata i povezivanja tih elemenata u cjelovitu vjezbu. U to vrijeme je jos uvijek postojala takmicarska ekipa clanova-gimnasticara u kojo su bili: Peleksic Vladimir-(u daljnjem tekstu Keke), Zivorad Torlic, Pozegija Hazim, Djugum i mozda sam nekoga izostavio jer mi je taj period ostao u blijedom sjecanju. Divili smo se njihovim vjezbama i u tome periodu smo poceli ozbiljnije da treniramo i polako stvarali preduslove za kompletne vjezbe na spravama.

1956 godine sam uspio da udjem u jednu od kvalitetnijih ekipa u kojoj su bili : Gavranovic Sukrija, Miodrag Gajic, Alija Hafizovic, Vladimir Pajic, Fahro Isanovic, Ljubomir Kapor, Manojlo Calija, Buric Zvonimir, Boro Visnjevac a iz bivse takmicarske ekipe koja je prestala da se takmici pridruzio nam se Pozegija Hazim. Ostali iz takmicarske ekipe su se postepeno preorijentisali na trenere, gimnasticke sudije i prednjake.

Krajem  1956 godine poceli smo sa pripremama za Gimnaestradu. Gimnaestrada je bila medjunarodna gimnasticka priredba, koja se odrzavala priblizno svake 4 godine i prva Gimnaestrada se odrzala u Roterdamu 1953 godine a druga u Zagrebu 1957 godine. Na gimnaestradi nije bilo nikakvih takmicenja ni ocjenjivanja i to je bio jedan siri prikaz vjezbi iz oblast tjelesnog vaspitanja ukljucujuci i gimnastiku. Za tu priliku mi smo uvjezbavali stilsku vjezbu sa drvenim palicama (duzine oko 1m i promjera 10-12 cm). Trenirali smo tu vjezbu i u pocetku, dok se nismo uhodali , bilo je i bolnih kao i smjesnih situacija. Ponekad je palica padala na nogu ili kada smo jedno drugom dodavali, one su se nekada sudarale u zraku i tako remetile ritam vjezbanja. Nasu vjezbu na Gimnaestradi smo odvjezbali pred prepunim stadionom i to vrlo uspjesno.

Inace bili smo smjesteni u ucionici jedne skole sa slamom po podu na cemu smo i spavali. Bilo je veselo a posebno ako neko zaspe preko dana ,obavezno je organizovana “voznja biciklom”, stavi se komadic papira izmedju prstiju , zapali se i kada pocne da pece, spavalica pocne da mlatatara nogama. Inace Zagreb je dobro organizovao Gimnaestradu i u Sarajevo smo se vratili puni utisaka.

 

 

 

OPSTA ZAPAZANJA I ODNOSI KOJI SU VLADALI U EKIPI OD 1956 – 1965 GODINE

 

Po zavrsetku Olimpijade, Vladimir Peleksic (u daljnjem tekstu Keke) je poceo sa intenzivnijim gimnastickim treninzima a u medjuvremenu nasoj ekipi su se pridruzili Slobodan Lopicic i Nalo Mehmed.

Gimnastika je jedan od najtezih i najkompleksnijh sportova, pogotovo za one koji se zele  kvalitativno i takmicarski baviti ovim sportom. Kroz svojih 6 disciplina : preskok, vratilo, razboj, parter, konj sa hvataljkama i krugovi a racunajuci da se bude kvalitetan na svim ovim disciplinama, potrebno je usavrsiti i obezbjediti da tijelo bude razvijeno tako da zadovolji slijedece kvalitete; snaga, brzina, okretnost, spretnost i izdrzljivost a to upravo cini ovaj sport atraktivnim a na neki nacin i opasnim.

Keke je kroz aktivno bavljenje ovim sportom imao prilike da se upozna sa carima a i teskocama ovoga sporta i postao je totalno zainteresovan za ovaj sport. Njegovi roditelji a posebno otac koji je radio u gradjevinskoj firmi, a i Keke je zavrsio srednju tehnicku skolu-gradjevinskog smjera, ocekivali su da ce se i on baviti tim poslom. Medjutim, formirajuci nasu ekipu on se u potpunosti posvetio trenerskom pozivu. Da bi se postali kvalitetni i takmicarski konkurentni gimnasticari, Keke je bio svjestan da se to moze postici samo kroz teske-naporne treninge i strogu disciplinu.Vodio je racuna da istovremeno ne smijemo zanemariti skolu-fakultet, kao i odrzavati sve potrebne drustvene aktivnosti .

Da bi nam ukazao na sve sto nas ocekuje u narednoj fazi treniranja a ujedno da bi dobio i nasu saglasnost za takve napore i rad, trazio je da potpisemo neku vrstu pravilnika o nacinu ponasanja a koliko se sjecam, taj papir je sadrzavao neke od slijedecih pravila ili normi ponasanja:

  • Trudit cu se da treniram u skladu sa mojim mogucnostima i trenerovim zahtijevima,
  • Vodit cu racuna da redovno idem u skolu-fakultet,
  • Ucit cu i vodicu racuna da nemam negativnih ocjena u skoli-fakultetu,
  • Postovat cu roditelje i trudit cu se da im pomazem u svemu sto budu trazili,
  • Druzit cu se, nastojati cu da imam djevojku i opcenito vodit cu racuna o odrzanju socijalizacije u drustvu.

Obzirom da je proslo 60 godina od tada kad smo potpisali ta pravila ponasanja, odnosno gore navedene ”Zapovjesti” sam opisao po sjecanju, tako da se izvinjavam ako ih nisam dobro inerpretirao ili neke vaznije ispustio.Trener narocito,a i mi smo se trudili da ne odstupamo od tih pravila,a posebno onih koji su nosili kaznu.

Sto se tice dugorocnih kazni koja su se najvise odnosila na redovno pohadjanje skola (fakulteta), Keke je znao da obidje skole (bar u prve dvije godine naseg treniranja) i ukoliko utvrdi da neko ima negativne ocjene slijedila je kazna netreniranja (otprilike jedna negativna ocjena nosila je jedan mjesec ne treniranja ).

Kratkorocne kazne su bile vise u funkciji treninga, odnosno poboljsanja snage i izdrzljivosti. Te kazne je trener izricao bilo u toku treninga ili na kraju a uglavnom su se sastojale u penjanju uz konopac bez pomaganja nogama, pravljenja odredjenog broja sklekova, dizanja nogu na svedskim ljestvama-dobro za trbusne misice i sl.

Obicno se treniralo svaki dan po 4-5 sati a u prve dvije godine smo znali trenirati i po dva puta dnevno. Jedan trening je bio ujutro prije skole a drugi u predvecerje od 17-21 sati. Nekada ako smo totalno podbacili u zalaganju znala je da uslijedi kazna trcanja do Vogosce i nazad a trener bi nas pratio na motoru. Bio je takodje slucaj da poslije jutarnjeg nedeljnog treninga popnemo se na Trebevic, uzmemo zig od planinarskog doma i u povratku kada pokazemo taj zig mogli smo ici kuci.

Sto se tice samoga treninga on bi se satojao obicno od slijedeceg:

  • Zagrijavanje kroz trcanja, igranja lopte i razgibavanje da bi pripremili tijelo za zahtijevne vjezbe na spravama.
  • Vjezbanje na spravama s tim da smo za republicko i savezno takmicenje uvjezbavali obavezne vjezbe kao i slobodne vjezbe. Obicno smo trenirali po tri ili cetiri sprave a kada se priblizavalo takmicenje znali smo odvjezbati i svih sest sprava.
  • Na kraju treninga bi obicno imali neku igru sa loptom ili odradjivanje zasluzenih kazni (sklekovi, konopac is l.).

 

veca 1

Sl 1 Ovo se pred rajom iz ulice hvalim sto sam naucio u Fis-u

 

 

Na slijedecoj slici sl 2 i   je slika koje uz manje izuzetke predstavlja pocetnu ekipu “Crnaca” . S lijeva na desno su: Rafajlovic, Calija, Buric, Gavranovic, Gajic, Peleksic (trener), Kapor, Ljubojevic, Lopicic, Nalo, Pajic. Na ovoj slici nedostaje Fahro Isanovic i Memnun Idjakovic. Ovu ekipu ,malo zbog napornih treninga a malo zbog predispozicija za druga zanimanja ili druge sportove su napustili : Idjakovic (rukomet), Pajic (auto-reli,skijanje,podvodni ribolov), Isanovic, Gavranovic i Gajic (Treneri ili predmjaci u gimnastici).

veca 2

 

Slika 2

Stalnu ekipu koja se manje ili vise odrzala do 1965 godine su cinili: Calija Manojlo, Vidovic Nenad, Lopicic Slobodan, Bato Rafajlovic, Nalo Mehmed, Kapor Ljubomir, Ljubojevic Branislav, Kozomara Djordje, Buric Zvonko i Visnjevac Boro . Stalni pomazuci clan ekipe je bio Stanivukovic Nikola a kroz par sezona su nam se bili pridruzili: Brkic Mihajlo (Zenica), Jovanovic Milan (Brcko) i Jusufovic Rasim (Foca).

Naporni treninzi su zahtijevali kaloricnu i bolju ishranu , kao i uslove stanovanja. Neki od nas smo zivili sa roditeljima, sto nam je pruzalo povoljnije uslove i to: Kapor, Ljubojevic. Lopicic, Nalo i Rafajlovic , dok su svi ostali bili rasuti po studentskim domovima i menzama. Godinama smo svi bili totalni amateri i da bi koliko toliko pomogao Keke je pronasao posao bodovanja stanova po Sarajevu i sve pare sto smo zaradili stavili smo na stednu knjizicu a ja sam bio zaduzen da kada mi se neko od kolega javi i ako ima problema sa ishranom ili stanovanjem, ja bi im isplacivao novac Istina Calija, kome je najvise trebala pomoc, zbog nekog cudnog ponosa, iako sam mu nudio pare nije htio da prihvati. Naporno je trenirao i postao prvi gimnasticar BiH koji je obukao dres Jugoslavije u susretu sa SSSR-om u Beogradu 1963 godine. Ponio ga je taj uspjeh i poceo je jos napornije da trenira, kako bi se priblizio najboljim u svijetu. Trenirao je mnogo ali je i mnogo energije trosio. Studentska menza je bila nedovoljna da nadoknadi potroseno. Studentski smjestaj neadekvatan u sobi sa dvanaest kreveta. Istina dok nije dobio i taj smjestaj znao je cesto da prespava na strunjacama u FiS-u, sve dok ga nije uhvatio upravnik doma i istjerao napolje. Na kraju je obolio od tuberkuloze i zavrsio u bolnici a nakon bolnice poslat na Stambolcic kod Pala na oporavak. Poslije godinu dana bolesti i oporavka, ponovo se vratio u sport –na gimnasticke sprave i opet dogurao do reprezentativnog dresa. Posto jos uvijek nije imao dovoljno sredstava za normalne uslove zivljenja a bojeci se da se ponovo ne razboli odlucio je da prestane sa treniranjem, ozenio se sa Gordanom, djevojkom koja ga je cijelo vrijeme bodrila i uskoro je uspio da se zaposli i da potpuno prestane sa aktivnim treniranjem.

Prvih godina svi smo bili totalni amateri i tek kada su postal clanovi ekipe SFRJ neki od nas su uspjeli da dobiju sportske stipendije , a onaj novac od bodovanja stanova je odigrao, koliko je moguce, svoju ulogu i kada je potrosen i racun je na kraju ugasen.

Gimnastika je vrlo kompleksan sport i zahtijeva posebnu snalazljivost i hrabrost. Keke je zavisno od mogucnosti pojedinaca, znao da dozira sta kome treba a istovremeno je uvijek , kod asistencije, bio na pravom mjestu tako da nismo imali neke teze povrede. Vratilo je posebno opasno i uvjezbavanje, posebno saskok  (razne vrste salta) se vrsilo uz pomoc  dva konopca koji su isli preko kolotura na plafonu  a u sredini je bio pojas koji bi vjezbac ucvrstio na stomaku. Konopci bi se obmotali oko vratila onoliko puta koliko veleobrta bi napravio i na kraju isao putem nekog od salta u doskok. Dvojica koja su drzala krajeve konopca bi pratili let i ako osjete da nece pasti na noge bi zatezali konopac i tako spasavali vjezbaca od tezeg pada.

Osim toga vratila imali smo i jedno vratilo koje se izvlacilo iz poda i sipka bi se posebno ucvrscivala. Jednom prilikom Slobodan Lopicic je napravio veleobrt  a kako sipka nije bila dobro pritegnuta, u jednom momentu je pocela da se okrece i Slobodan se otkinuo. Letio je cijelu polovicu sirine sale i zaljepio se kao taksena marka na ripstol (svedske ljestve) na zidu i samo se skotrljao na glavu na pod. Prepali smo se da se nije polomio, medjutim on se brzo podigao i izuzev nekoliko modrica, nista se teze nije desilo.

Ovako naporni treninzi,entuziazam Keke-te i nasa volja da uspijemo dala je prve rezultate. Negdje u maju mjesecu smo na drzavno prvenstvo otisli sa dvije ekipe juniora. Prva ekipa u sastavu : Vidovic , Calija, Lopicic, Nalo i Gajic je osvojila prvo mjesto a druga ekipa u sastavu: Rafajlovic, Kapor, Ljubojevic, Buric i Visnjevac osvojila je peto mjesto. Nenad Vidovic je bio prvi u pojedinacnoj kombinaciji.

 

veca 3

 

Slika br 3

Na slici br 3 je zajednicka slika obje ekipe nakon povratka u Sarajevo.

Picture4

 

 

 

veca 5

 

Na slikama 4 i 5 je ekipa BiH nakon susreta sa Slovenijom u Sezani.

Poslije drzavnog prvenstva imali smo susret sa reprezentacijom Slovenije u Sezani. U ekipi Slovenije je nastupao, vec do tada afirmisani , Miroslav Cerar. Izgubili smo sa malom razlikom i to je bio znak da svojim kvalitetom mozemo da pariramo svim republickim reprezentcijama u SFRJ. Ja sam postao stalni reprezentativac BiH a jedan od mojih najboljih rezultata je bio na drzavnom prvenstvu u Beogradu 1959 godine, kada sam  bio treci u kategoriji juniora. Nasa prva ekipa se takmicila u kategoriji clanova I razred (odatle se islo u savezni razred)i osvojila prvo mjesto. Nasa druga ekipa je bila prvak kod juniora a Bato Rafajlovic je bio pojedinacni pobjednik u kategoriji juniora.

U sastavu reprezentaije BiH ucestvovao sam na susretima-takmicenjima sa skoro  svim tadasnjim republikama , izuzev Crne gore. Od tih susreta interesantno je izdvojiti tromec Makedonija- Vojvodina-BiH u Skoplju. Nakon toga tromeca, od sve tri ekipe smo formirali dvije grupe i jedni su isli preko Tetova a drugi preko Bitole do Ohrida. Ja sam bio u ekipi koja je isla preko Tetova. Na autobuskoj stanici u Tetovu nas je docekala pleh muzika krenuli smo kroz grad ka stadionu a cijelim putem ispred nas je isla i svirala pleh muzika. Stadion je bio pun gledalacai tu smo za njih odvjezbali po nekoliko vjezbi na spravama. Gledaoci su vjezbace nagradjivali burnim aplauzima. Po zavrsetku programa na stadionu, nastavili smo put autobusom do Ohrida.

Interesantan je bio i susret Budimpesta-Sarajevo (muske i zenske ekipe), koji se odrzao u sali u blizini Nep-stadiona. Ne sjecam se rezultata medjutim, domacin je obadvije nase ekipe zajedno sa njihovim ekipama poslao na 5-dnevno druzenje u Siofok na Balatonu i to mi se posebno zadrzalo u pamcenju. Nema potrebe da dalje navodim ostala takmicenja koja smo imali jer bi se mozda ponavljao sa drugima koji su ih vec opisali..

Na kraju ovoga dijela teksta ,prilazem nekoliko mojih fotografija sa takmicenja :

 

veca 6

Slika 6 Ekipa BiH (Rafajlovic,Nalo,Calija,Vidovic,Lopicic,Ljubojevic)

Na jednom od takmicenja.

 

 

veca 7

Slika 7 Ljubojevic (raspon na  krugovima)

 

 

 

 

 

veca 8

Slika 8 Ljubojevic (saskok sa krugova

 

 

 

 

 

veca 9

 

Slika 9 Ljubojevic (skare na konju sa hvataljkama)

Pored cisto gimnastickih vjezbi, ucestvovali smo i u viseboju, koji se sastojao od kombinacije gimnastickih i atletskih disciplina a takodje imali smo repertoar stilskih figura. Cesto su nas zvali da uvelicamo razne proslave sa svojim nastupima. Nastupali smo na stadionima u Brckom, Zenici, Sarajevu a i na pojedinim pozornicima ( Doma Armije Sarajevo,Doma kulture Breza i sl.). Obicno smo odvjezbali par figura ili vjezbi medjutim, kada smo dosli u Brezu u Dom kulture , direktor doma nam je rekao da je bina sada nasa i da imamo 2 sata da zabavljamo gledaoce. Nije imalo smisla odustati jer je sala bila puna. Na kraju smo improvizovali program vjezbama na spravama i pravljenjem figura a publika je bila zadovoljna programom. Jedan mali detalj improvizacije-Lopicic Slobodan je napravio stoj na rukama na razboju. U jednom momentu je presao sa stojem na jednu pritku a Keke mu je dobacio skaci na glavu.Istog momenta Slobodan se odbaci i poce da pada na dole. U sali se cuo vrisak, Slobodan se docekao na ruke, napravio kolut naprijed a cijela sala je zapljeskala. Mada smo imali sirok izbor figura, uspio sam da pronadjem samo ove dvije slike iz toga domena.

 

veca 10

Slika 10

 

 

 

veca 11

Slika  11

 

 

 

 

LjETNI TRENINZI (Zaostrog) i ZIMSKI TRENINZI(Jahorina)

Kako bi se odrzao kontinuitet treniranja a na neki nacin to je i nama bila kao neka nagrada i zadovoljstvo, Keke se maksimalno zalagao i uspjevao da nam obezbjedi nekoliko ljetnih treninga u Zaostrogu i koliko se sjecam dva puta zimovanje na Jahorini.

Prve godine, a to je moglo biti 1958 godine smo sa nasim drustvom Partizan II ljetovali u kampu u Zaostrogu. Slijedece godine je taj kamp postao ljetni Sportski Centar BiH. Prvih godina ,nasa ekipa je bila stalni gost  u tome Centru. Spavali smo pod satorima a trpezarija je bila pod satorskom nadstresnicom. Te prve godine su nas poslali u Ploce gdje , gdje su stigle gimnasticke sprave iz Sarajeva. U Plocama je bila iznajmljena trabakula na koju smo na rukama pretovarili sprave iz voza . Barba je pokrenuo trabakulu i kako je bio umoran, dao je nama da upravljamo trabakulom do Zaostroga. Ja sam bio za kormilom i od tada su me prozvali Sjor. Vozajuci se u trabakuli  svi smo po malo glumili da smo gusari. U medjuvremenu je pala kisa i munje su sjevale oko nas, sto je dodatno pojacavalo zamisnjenu caroliju o gusarima. Neposredno pred Zaostrogom smo probudili barbu i on je uplovio uz mol. Opet smo na rukama prenijeli sprave i strunjace i vec sutrdan smo poceli sa jutarnjim i vecernjim treninzima. Treninzi su bili naporni ali mi smo vec imali dovoljno snage i izdrzljivosti tako da smo i pored treninga uzivali u kupanju i skokovima u vodu sa mola. Keke je u medjuvremenunu uspio da uspostavi kontakte sa ljudima koji su u to vrijeme znacili mnogo u podrucju Jugoslovenske gimnastike. Jedne godine nasim treninzima je prisustvovao Jurman iz Beograda, Keke je uspio da privoli i Cerarovog trenera Gregorku da jedne sezone boravi sa nama u Zaostrogu. Gregorka je inace bio prilicno zatvoren covjek medjutim, svidila mu se Keketova upornost i rezultati koje je ostvario sa relativno brojcano velikom ekipom sto je bila rijetkost ne samo u Jugoslovenskim okvirima nego i sire. On je prisustvovao nasim treninzima i dao je puno dobrih savjeta Keketu a i posebno nama vjezbacima. U sklopu treninga isli smo na trcanje po Zaostrogu. Jednom smo se sa kanisterom vode, vrecom cementa i pijeska popeli na relativno visok planinski vrh  Viter iznad Zaostroga. Tu smo izlili leziste za klupsku zastavu i kada se cement stvrdnuo, zastava se zavijorila a mi smo se vratili u kamp.

Bilo je i problematicnih situacija. Tako sam ja sa jos dvojicom kolega isao u kradju grozdja. Vlasnik toga vinograda nas je vidio i prepoznao i odmah otisao u kamp da nas prijavi. Ja sam u strahu odplivao daleko i jedva sam se vratio do mola. Ja sam, znajuci sta nas ceka, sam sebi izrekao kaznu, poslao kolegu da mi donese torbu iz satora, sacekao brod za Ploce i odputovao za Sarajevo. Istina malo iza mene u Sarajevo su stigla i druga dvojica koji su bili kompanjoni u kradji grozdja. Jedne godine Kozomara Djoko, Kapor Ljubomir i ja smo dovukli bicikle u kamp. Dogovorili smo se da poslije treninga kroz tri etape odputujemo biciklima do Zadra u ferijalu. Nikola Stanivukovic, takodje kroz tri etape, sa nasim torbama, putovao brodom i sacekivao nas u Makarskoj, Splitu i Zadru. U ferijali smo se zadrzali nedelju dana . Onog jutra kada smo trebali poci, vidio sam da je guma na mome biciklu probusena. Dosao sam na morsku obalu da u vodi vidim gdje je pukla guma. Od neke zuckaste skrame, mislio sam da je to betonska ploca i kada sam zakoracio da stanem na beton nasao sam se u govnima do pojasa. Cijelo jutro sam se ispirao i konacno smo krenuli za Sibenik. U toku voznje , na jednoj nizbrdici nisam ni primjetio da sam dosao blizu do Kaporovog tocka. On je malu skrenuo na desno, udario u moj tocak i ja sam se kroz 6-7 metara provozao po kamenoj konstrukciji da dna punog kamenja. Izgleda, sreca da sam bio gimnasticar i snasao se u padu, tako da mi nije bilo nista i ubrzo smo nastavili voznju do Sibenika. Tu smo se ukrcali na voz i vratili u Sarajevo. Istina, ubrzo po povratku, vjerovatno zbog iscprljenosti, septicke jame, branja grozdja uz cestu sa makadamom itd i ja sam na kraju otisao u bolnicu sa dijagnozom trbusni tifus. Bilo je jos raznih avantura kao napr. zabavljanje sa djevojkama. Kada vec to spominjem ,opet Slobodan ,htio da se kupa navece sa djevojkom na moru, pa naletio na morskog jeza i tako je propalo vecernje kupanje .

Zimski treninzi su bili na Jahorini. Mi smo mozda 1959 ili 1960 godine boravili u vili gdje su obicno odsjedali Djuro Pucar i njegova supruga i te godine je ta kuca predata domu armije koji je nas smjestio u tu kucu-vilu. Da ne duzim mnogo, te godine je napadalo dosta snijega. Ludi a mladi, mi smo sa prvog sprata skakali na glavu u snijeg a tamo su nas dvojica sacekivala i vukuci za noge izvlacili napolje.

Takodje na Jahorini, napravili smo malu skakaonicu od snijega i tu pokusavali praviti akrobatske skokove sa skijama i mi smo bili ,ja mislim, preteca Jugoslovenske akrobatike na skijama. Naravno ko ce drugi nego Lopicic Slobodan je pravio salto i to vrlo uspjesno. Istina prije toga smo odgledali francuski film na temu snalazenja profesionalnih skijasa pri padovima na skijanju. U prilogu uz ovaj tekst, dajem nekoliko slika.

veca 12

 

Slika 12 Branislav Ljubojevic –Desno savjetnik Kekea Jurman iz Beograda

 

 

veca 13

 

Slika    13 Bivsi bokser teske kategorije u Juznoj Americi-povratnik u Zaostrog u posjeti

 

 

 

veca 14

 

Slika 14 Brano sanjari

 

 

 

veca 15

 

 

Slika 15 Brano i Slobodan sa buducim suprugama Andjelkom i Nedom

 

 

veca 16

 

 

Slika 16   Skijanje na jahorini –Vjerovatno dogovor za akrobatske skokove

 

 

veca 17

Slika 17 slijeva: Ljubojevic, Hadjijahic, Lopicic, Kozomara, Rafajlovic-pripreme za spust sa vrha Jahorine.

 

 

 

ZAVRSNO IZLAGANJE

I na kraju da opisem gdje se sada nalazim.1994 godine u novembru sam konacno uspio sa bolesnom suprugom i cukom , da kroz tunel ispod aerodromske piste, docepamo se Igmana i onda preko Zagreba i Maribora dodjemo u Englesku. Necu posebno da opisujem desavanja u ratu ali i ovim putem zelim da se zahvalim neimenovanom prijatelju koji  mi je u vise prilika spasio zivot u Sarajevu.

Djeca su ranije dosla u Englesku a onda smo i mi dosli na spajanje porodice. Ovdje su nam pruzili sve moguce uslove a da se i na ovaj nacin zahvalim. Supruga kao tezak dijabeticar 1998 god dobije mozdani udar. Par godina kasnije na operaciji odrezu nekoliko prstiju na nozi. Rana dugo nije zacjelivala i ono sto je interesantno i zato to opisujem ovdje pustili su da u toku jedne noci larve jedne vrste musica pojedu pojedu svo bolesno tkivo na rani . U roku od nekoliko dana rana je zacijelila. Poslije nekoliko godina su bubrezi poceli da otkazuju i doktori u bolnici su poceli da je pripremaju za dijalizu. Medjutim, u medjuvremenu je dobila tezak srcani udar i doktori su je uz lijekove odrzavali u zivotu jos tri godine da bi u junu 2010 godine umrla meni na rukama.

Po dolasku u Englesku pokusao sam da trazim poslove iz oblasti inzinjeringa medjutim zbog nedovoljnog poznavanja jezika, kao i propisa u gradjenju brzo sam shvatio da cu tesko naci posao u toj bransi. Na nagovor sina u svojih vise od 50 godina, upisao sam vecernji koledz iz knjigovodstva. Koledz je trajao u periodu 1996/1997 i na kraju sam dobio zvanicnu Englesku diplomu iz oblasti knjigovodstva. Videci moju zainteresovanost za posao,jedna od sluzbenica u job centru, nasla mi je posao knjigovodje na York Univerzitetu, medjutim morao sam da volontiram oko 6 mjeseci. Obradjivao sam razne knjigovodstvene naloge u blagajni Univerziteta, prosao test postenja (u jednom nalogu bila je jedna funta viska i ja sam je vratio u blagajnu). Na kraju mi je sefica blagajne rekla da je finansijski menadjer odlucio da me prime na posao. Medjutim desetak dana po prijemu na posao , moja supruga Andjelka je dobila mozdani udar i ja sam morao da dam otkaz i da se 10 godina posvetim njegovanju supruge sto je trajalo sve do njene smrti 2010 godine. Tada sam vec dosao u penzionerske godine i dobio drzavnu socijalnu penziju. Moj sin se ozenio  sa djevojkom sa kojom se zabavljao u Sarajevu. Zavrsio je Univerzitet u Yorku i magistrirao u Hallu. Radi kao menadjer na izradi raznih projekata iz oblasti zdravstva, objedinjavajuci rad vise timova u raznim bolnicama u Yorkshiru. Zivi kao i ja u Yorku, ima dvije kcerke (Maya 17god. i  Lara 11 god.). Kcerka je diplomirala hemiju na York Univerzitetu. Udata je ima sina Sebastiana (7 god.) zivi u Tunbridge Wellsu blizu Londona i radi kao menadjerica za izradu i raspodjelu softvera u jednoj firmi u Londonu.

 

 

Picture18

 

 

Obzirom da je i moja majka volila da ruckom, nekom proslavom i sl., ucestvuje  u pomaganju nasoj ekipi , 2008 godine kada smo slavili 50 godina od stvaranja nase ekipe, delegacija ispred nase ekipe u sastavu:  Peleksic, Rafajlovic i Vidovic obisla je moju majku, zahvalili joj na zalaganju i urucili lijep poklon.( slika 18)

kod-tete-danice-ljubojevic2

Kod tete Danice Ljubojevic

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s