SNIJEGA I SUNCA – DŽAVID HUSIĆ – JAHORINA 1990.

Untitled800x600

U svojoj rubrici Sarajevski dnevnik u listu “Oslobođenje”, Džavid Husić je 8. decembra 1990. godine napisao:

8. decembra 1990. NEDELJA: Vodajući ljetos starijeg sina po Pogorjelici i do Kadinog vrela kao da sam se ponovo zaljubio u Jahorinu, ljepoticu na kojoj smo mnogi radosno odrasli. Snijeg ovaj put, srećom, ne kasni, ali domaćini strepe da ga, kao lani, ne odnesu južni vjetrovi. Već krajem novembra hoteli su bili puni, najviše je bilo Novosađana, iako prave sezone nema prije Nove Godine što je šteta i moralo bi se nadoknaditi. Dirljivo je koliko su ljudi gore ljubazni.

Hotelski direktor Goran Brčkalović više je od dvije decenije vjeran planini i uzalud su ga poslije diplome hotellijerskog fakulteta, zadržavali u Opatiji. ”Ukrao” im je Tanju sa njenog četvrtvjekovnog boravka u Parizu, vjenčali su se i sada sa malim sinom žive na Palama.

Stari alpski as Aco Bošković postao domacin Doma “Mladost”, sportski direktor Jahorine Vlatko Slokar nastavlja porodičnu tradiciju: baka i djed stolovali su ovdje prije rata, otac Adolf Dolfi obnavljao skijanje u socijalizmu. Boro Đulepa vec treću godinu samuje i prkosi u vikendici na Rajskoj dolini, Osman Hadžić Osmica kiseli kupus za svoje brojne goste.

Sarajevski dnevnik:  PONOVO NA JAHORINI


Već u ljeto 1941. godine, preciznije: u avgustu, Jahorina je ostala bez ijednog objekta iz predratnog doba. Vojnici takozvane NDH i Hitlerovci smjestili su se na Poljicama i u nedovršenom domu Skijaškog kluba, ali su ih spontani talasi ustanika istjerali, a prilikom borbe svi krovovi i zidovi su planuli. Tako je zimska ljepotica četri sezone bila bez sportista, ali uz čest prolazak partizanskih kolona. I Tito je sa Vrhovnim štabom prešao sniježnu Jahorinnu u januaru 1942.

 

Jugoslovenska armija je prva, već u drugoj godini slobode, obnovila objekte na Poljicama. I vojnici  su bili prvi smučari  na svojim bijelo obojenim skijama. Seljaci su ih upozoravali da paze, jer se u ratu i zvijer bila namnožila. Ono malo predratnih smučara  brzo su se vratili na svoje omiljene staze. Ali zato je trebalo i hrabrosti i snage, uz siromašnu opremu koju je okupator sistematski  i surovo otimao od Sarajlija.

Udružujuci se sa armijom, i uživajuci njenu podršku, smučari iz grada brzo su napredovali. Kao vojni službenik – instruktor na planini ih je očekivao Adolf Slokar, koji je kao sin upravnika predratnog doma Romanija odrastao na Jahorini. Jedan od prvih upravnika vojnog odmarališta na Poljicama bio je tadašnji kapetan i još prisutni veteran Jakica Kamenjašević. Komfor odmarališta ličio je na raj, sa kaljevim pećima i udobnim sobama i salonima.

Ko je imao sreću da ga vojnici povezu iz grada svojim teškim “džemsovima” smrzavao se ispod cirade  skoro dva sata, a mnogi su, omamljeni benzinskim isparenjem, padali na snijeg po izlasku iz kamiona. Svi ostali stizali su uskotračnim “ćirom” do Pala, a odatle je počinjalo pješačenje, 13 kilometara do Poljica, često po vijavici, sa skijama i rancem na leđima. Polazilo se u subotu poslije podne i stizalo kasno uveče, za skijanje je ostajala nedelja do podne, a onda zajednički povratak na Pale. I uz sve teškoće i oskudicu kao da je Jahorina tada bila ljepša i privlačnija, ljudi vedriji i prisniji! Tačno, ali jednom u društvu prvih posljeratnih smučara čuo sam i ovakvu rečenicu:”Bili smo najbolji dok smo bili najsiromašniji!”

Dom “Mladost” djelo ruku generacija članova Smučarskog kluba “Sarajevo” (SSK), stoji napušten, devastiran, prazan i čeka priliku da ponovo bude toplo smučarsko gnijezdo.

Popularnosti  Jahorine doprinjela su sve češća, i sve značajnija takmičenja, od trčanja do skokova na Poljicama. Nije još bilo organizovanog turizma, ni prevoza, ni telefona. Hotel “Šator” je ostao poluzatvoren, ali je zato drvena “Košuta” SSK nudila toplinu koju samo mladost na planini može  da dostigne.

Izgradnja “Cvijanove” zičare i prvog ski-lifta, uz podizanje hotela “Jahorina”, obezbijedili su da Rajska dolina postane sve prometnija. Kao neviđeno čudo počeli su ovamo da se probijaju prvi autobusi sa izletnicima. Mislim da se Zimska olimpijada studenata  (zvanicno: Svijetsko prvenstvo) 1955. godine može uzeti  kao siguran početak turističkog rasta Jahorine. Ništa više nije moglo da zaustavi  bum ove ljepote i izazova.

Dugo sam živio u Beogradu vraćajući se Jahorini početkom marta svake godine. Dogodio se zanimljiv fenomen: čekajuci da se oni mlađi raziđu a vrijeme istutnji, grupe odraslih ljudi iz Beograda, Zagreba i ostalih gradova, nazvani  “martovcima”, stizali su u gotovo poboznoj radosti u očekivanju najljepših i nezaboravnih  deset ili petnaest dana. Nije smetalo što je u staroj “Jahorini” često nestajalo struje i vode, sve su snijeg i sunce nadoknađivali. Kao jedna porodica, ozbiljni i odrasli gradjani pogotovo u večernjim satima i uz svijeće, ponovo su postajali djeca.

Dom “Mladost” iznad Rajske doline odmah je postao  prijatan i topao kutak  i vjerovatno je, uz dobru ishranu, ponudio i prvi disko-klub u nas početkom šezdesetih godina u svom kamenom podrumu i uz pomoć tek nabavljenog džu-boksa. Bilo je to vrijeme žestokog sfinga, a najčesći gosti piloti i stjuardese JAT-a kojima je zimski odmor bio obavezan i plaćen uz putni nalog. S njima su na Jahorinu stigli i viski i prve strane cigarete, ali i izuzetna atmosfera. Nije bio rijedak slučaj da su stjuardese u “Kosuti” i “Mladosti” preuzimale posluživanje gostiju. Bilo je, naravno, i ljubavi i kasnijih brakova.

Mozda je  turisticka Jahorina zaostajala iza njenog sportskog i takmičarskog  profila. Nit je negdje izgubljena, valjda i zato što je ova prekrasna  planina primamljiva samo dok je pod snijegom, od  decembra do aprila. U ostalom dijelu godine Jahorina nije tako lijepa i ne nudi konfor koji bi ljude dovodio ovamo i na ljetni odmor. Hoce li XIV zimske olilmpijske igre donijeti preokret i na ovom planu?

             Džavid Husić

———————–

 

 

 

 

 

Sjecate li se ovog novinara sa izgledom i manirima diplomate ?

Ja sam Džavida Husića upoznao  preko  tadašnjeg direktora lista “Oslobođenje”, Muhameda Abadžića sa kojim sam proveo dugi niz godina u druženju i radu na razvoju skijanja. Bilo je to u vrijeme kada je Džavid bio urednik tabloida “AS”. Kasnije smo se često viđali na Jahorini, gdje je dolazio  ljeti, ponekad sa sinom, da šeta planinom i uživa u njenoj ljepoti i tišini. Bio je prijatelj sa mojim ocem Adolfom-Dolfijem Slokarom još od vremena kada su samo rijetki Jahorinu posjećivali.

Njegov tekst o Jahorini, uzet iz knjige “Tragom smučarske staze”, autora Bore Radosavljevića, tekstualna je slika Jahorine moga djetinjstva, koji ujedno predstavlja ”zbijenu” priču o njenom razvoju od vremena nakon Drugog svijetskog rata pa do Zimskih Olimpijskih Igara 1984.godine.

  Vlatko Slokar, Kanada 2010.

 

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.