„Zajedno smo rasli…“

Puno je poznate, sportske, sarajevske raje živilo na Skenderiji.

Na uglu, nekadašnje ulice Otokara Keršovanija i Skenderije bila je Šušnjarova kuća. U prizemlju je bila pekara, a u dvorištu sto za ping-pong. Ništa nismo imali ali Vladan Šušnjar je bio izuzetak.

Sjećam se njegovog bicikla. Davali smo mu „banku“ za rundu do Vrbanje mosta (za nas je to bio kraj grada) i natrag. Vladan, iako nije uopšte izgledao sportski bio je izuzetan talenat za sport.

Kad još nismo ni ćuli za ljepote Jahorine, niti smo imali pojma o skijanju, on je već bio šampion! Fenomenalno je vozio slalom, niko nije znao kako on to prebacuje težinu sa ljeve na desnu skiju?

Bio je balerina na skijama.

Zamislite samo, tada još nije bilo „ratraka“ za uredjenje staza. Ako bi te zapao visok startni broj, obavezno bi se trka završila u „grobu“ izmedju kapija. U to vrijeme Vladan je bio zvijezda.

Zahvaljujući njemu, koji je bio moj prvi komšija, rano sam upoznao ljepote skijanja. Vladan me je prvi put odveo na Jahorinu. Ta ljubav još uvijek traje.

Sjećam se kad smo se vračali na skijama sa Brusa na Trebeviću preko bašči pod debelim slojem snijega sve do Čobanije. Dok sam ja stalno padao i bio mokar ko čep, na kraju Vladan mi je dao svoje rukavice, on je lepršao na dubokom snijegu kao da leti.

Posljednji put smo se vidjeli “uživo” u njegovoj kući na Skenderiji. Približavao se kraj tog t.zv. rata. Na oproštaju pred odlazak u inostranstvo bili su:

Ibro Slipičević-Saki, Muhamed Krivošić-Krivi, Mensur Derviškadić-doajen sarajevskog skijanja i moja malenkost.

Vladan nam je pekao zemičke.

Neposredno poslije rata opaka bolest ga je zauvijek odnjela.

Uspomene na Vladana se ne mogu izbrisati.

Vaš Z.M.