Biseri iz sarajevske olimpijske ogrlice sjecanja

Biseri iz sarajevske olimpijske ogrlice sjećanja

I na tu riznicu uspomena o gradu-prijatelju u olimpijskom Sarajevu, podosta godina starija, ja sam upoznala dušu tog grada i njegove ljude.

BiH, Sarajevo, ZOI '84, Olimpijska zastava

Prve slike, po dolasku u Sarajevo ostale su neizbrisive [Arhiva]

U olimpijskom Sarajevu, podosta godina starija, ja sam upoznala dušu tog grada i njegove ljude.

Piše: Milka Babović

Priprema za ovaj tekst bila je sentimentalno putovanje vremeplovilom. Slike su se nametale! I ponovo jednom nastojala sam što točnije odijeliti ono što sam sama doživjela i ono što se kasnije smjestilo u moje uspomene nakon gledanja snimke Igara, listanja i čitanja knjiga o tim danima. I potvrdilo se ono što sam već jednom ranije otkrila: ja sam cijeli olimpijski program, u to ubrajam i svečanosti otvaranja i zatvaranja Igara (osim klizanja!) gledala na teleizijskom ekranu u svojoj sobi, radnom mjestu na sedmom katu televizijskog doma.

Treba ovdje reći da je radni dan svih službi završavao u dubokoj noći, tek kada bi i posljednji reporter svojim gledaocima poslao posljednju vijest iz svog malenog TV-studija, iznajmljenog u sarajevskom TV-domu. Mnogi su me pitali kako sam doživjela odluku da na Zimskim olimpijskim igrama u mojoj zemlji neću biti u novinarskoj reporterskoj ekipi. Priznajem da o tome nisam razmišljala. Unaprijed sam znala da se od mene očekuje da onih večeri, kada se prenose klizačka natjecanja, budem pripremljena u svojoj kabini. I bivala sam!

Sjećam se da su me prekomandovali u “organizacijsko-provedbenu-borbeno-olimpijsku jedinicu” (pojma nemam tko ju je tako nazvao) i to je bio samo još jedan radni zadatak. Pokušala sam odgovoriti zašto su baš mene poslali, ali činjenice su same odgovarale – bila sam najstariji sportski televizijski urednik (od osnutka zagrebačkog programa 1957. godine), surađivala sam u organizaciji i funkcioniranju press-centara. To jeste bilo korisno iskustvo, ali daleko dragocjenije je bilo ono iskustvo što sam sticala u zemlji i inozemstvu kao korisnik reporter, kojemu nisu izbjegli ni dobri primjeri, ali ni propusti.

Kad ti grad postane prijatelj

U Sarajevo sam doputovala u novembru 1983. godine. Naš odjel bio je pod vodstvom direktora Radio-televizije Sarajevo, Zorana Udovičića. Njegova suradnica Zdenka Pregelj, koju sam tada upoznala, bila je vrhunski poznavalac našeg posla i nenadmašivi organizator. Zdenka me je uvela u moj dio posla. Sve je bilo jasno: trebalo je ispuniti zatjev da sve što omogućava i olakšava posao svim pripadnicima radija i televizije moramo osigurati. I još više od toga, ako to trenutak zahtijeva!

Kad dođete u svoj grad, on vas uljudno pozdravlja i spontano nastojite približiti mu se, pronaći skrivene draži, slušati priče o njegovoj prošlosti ne biste li bolje shvatili i lakše prihvatili njegovu sadašnjost koje vi, svojim dolaskom i boravkom, postajete dio.

Smatram da sam bila povlaštena tom odlukom da sudjelujem u pripremama za ZOI ’84. Naučila sam toliko toga. U Sarajevo sam došla kao u svoj grad, u grad u kojem sam provela rano djetinjstvo. Bila sam premlada da znam ono što sam tek kasnije shvatila – i grad može postati dragi prijatelj!

Kad dođete u njega, on vas uljudno pozdravlja, ali ako imate sreće da ste u pravom “svom gradu” spontano ćete nastojati približiti mu se, pronaći skrivene draži, slušati priče o njegovoj prošlosti ne biste li bolje shvatili i lakše prihvatili njegovu sadašnjost koje vi, svojim dolaskom i boravkom, postajete dio. Morate biti  ne samo među ljudima, morate biti s njima!

U olimpijsko Sarajevo sam došla kao u svoj grad, jer sam u njemu pošla u pučku školu. Jednom ranije sam napisala ovo: “Svaki radni dan sam iz Daničićeve ulice, uz zidove Tvornice duhana, ćilima išla do Marindvora, pa dalje ulicom pored Elektrane, uz prugu tramvaja s oznakom O (vozio je obalom Miljacke do Baščaršije) gdje se okrenuo, promijenio oznaku O u A i nazad vozio Aleksandrovom.

U ulici baš nasuprot Elektrane bio je pekar. Nisam jutrom prije škole bila ni gladna ni žedna, ali… još mi  je nos pun onog divnog mirisa svježeg kruha. Znala sam gdje je na vojničkom groblju “moj ranjeni lav”, čudesni spomenik palim ratnicima. Otac me je jednog poslijepodneva odveo na to groblje. A sanjkanje što ga je organizirala moja majka za svu djecu u susjedstvu i to Trebevićkom cestom od Drugih šumara do željezničke rampe na pruzi iznad Kovačića”.

I na tu riznicu uspomena o gradu-prijatelju u olimpijskom Sarajevu, podosta godina starija, ja sam upoznala dušu tog grada i njegove ljude.

Neizbrisive slike Sarajeva

Prve slike, po dolasku u Sarajevo su neizbrisive. Pionirske trojke, svi u svojim uniformama s olimpijskim oznakama na rukavima, naoružani ljestvama, spužvama i kantama tople vode, zdušno su prali stakla prometnih semafora. Zeleno, žuto i crveno svijetlo najednom bi bljesnulo oslobođeno slojeva čadže i prašine.

Mnogi su domaćini – organizatori olimpijskih igara, posebno zimskih, potrošili silne novce i trud, a da su u konačnoj ocjeni pali na ispitu zbog lošeg prometa i prijevoza tog mnogoljudnog olimpijskog pogona. U Sarajevu je to bio posebno složen zadatak, kojeg su izvrsno riješili.

Ili slika iz zgrada u kojima je stanovalo dosta gostiju koji su došli sa svih strana svijeta. U predvorju za stolom sjedio je par učenika ili učenica. Na stolu pred  njima su popisi imena gostiju, njihovih stanodavaca, kat na kojem su smješteni. Ovi su učenici sasvim dobrim engleskim, njemačkim ili francuskim jezikom pozdravili goste i pomogli im da se snađu. Treća je skupina pomogla odnijeti prtljagu do lifta.

Mnogi su domaćini – organizatori olimpijskih igara, posebno zimskih, potrošili silne novce i trud, a da su u konačnoj ocjeni pali na ispitu zbog lošeg prometa i prijevoza tog mnogoljudnog olimpijskog pogona. U Sarajevu je to bio posebno složen zadatak, kojeg su izvrsno riješili. Velika pomoć bila je suradnja građana – bez protesta ili gunđanja parkirali su svoje automobile na velikim parkiralištima na krajevima grada i koristili tramvaj. U to sam se uvjerila budući da sam svakodnevno koristila tramvaj. A u tramvaju se toliko toga sazna! Ne treba nikada smetnuti s uma da su tisuće i tisuće građana bili anonimni organizatori.

Kad nema snijega

Ima jedna sila koju ni najbolji organizatori zimskih olimpijskih igra ne mogu nadzirati i spriječiti da izazove totalni kaos, a to su previše snijega ili snježne vijavice. Nebeski mogućnici zaduženi za vrijeme su nepotkupljivi, neumoljivi. Danas, uz mnogo novca, može se umjetnim snijegom donekle doskočiti i nevolji kada nema snijega, ali paklenske muke nastaju kada ga je previše.

Slike mi se nameću!

Zbilo se to onih dana kada su silni snijeg, vijavice i vjetar prijetili da poremete satnicu, da nametnu organizatoru, ali i svim TV-postajama u svijetu neizrecivo složene brige. Bilo je nešto iza jednog sata poslije ponoći. Stajala sam uz prozor i gledala kako vjetar trga one zastavice na rasvjetnim stupovima, kako se milijuni snježnih pahuljica komešaju u tom svjetlu i nesmiljeno slaže na tlu. Stražarila sam uz telefone čekajući najnovije obavijesti s Jahorine i Bjelašnice, sa staza na Trebeviću. Svaku je trabalo odmah proslijediti dalje.

U tom trenu u sobu je ušao kanadski komentator i zapitao mogu li mu dostaviti dvije zastavice da bi njima ukrasio pozadinu s koje će voditi izvještaj dnevnih zbivanja. Sa svoga mjesta uz prozor, tek lagano okrenuta Kanađaninu digla sam telefonsku slušalicu za izravnu vezu s vatrogascima i najmirnijim glasom upitala  kolegu Kanađanina kada počinje emisija. Odgovor je bio – za 25 minuta.

Nasmiješila sam se i potvrdila, a da nisam bila svjesna kako ću to riješiti. Javio se dežurni vatrogasac. Još nisam ni spustila slušalicu, a već su tri vatrogasca dovezla sklopive ljesteve, istegla ih i sa stupa skunula dvije mokre zastavice. U hipu sam ih imala u rukama i pozvala Kanađanina da dođe po njih. Na licu mu se zrcalila nevjerica kroz koju je probijala radost! Kasnije sam saznala da je tu epizodicu sa zastavicom pomenuo u svom javljanju, a ja sam u obvezatnom izvještaju zahvalila vatrogascima.

Te su noći građani lopatama razgrtali snijeg s prometnica. Lopate su, na veliko priznanje organizatorima, bile za svaki slučaj pravovremeno raspoređene na dohvat ruku. Priznanje pripada i posebnoj vojnoj jedinici pridruženoj organizaciji. Nadljudskim su naporom održali staze u planinama i sve pristupe do njih.

Eto, to su sve biseri moje sarajevske olimpijske ogrlice sjećanja.

Izvor: Al Jazeera

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.