Kako su me mama i tata odveli na Kilimandžaro: Na vrhu Afrike sa sarajevskim planinama u sebi

Kilimanjaroooo

16.04.2016. | PIŠE: Emir BENCA

Ljubitelji sarajevskog rukometa se sjećaju Izeta Bence zv. BENCO.

Živi u Ljubljani.

Njegov mladji brat Sejo(rano odustao od rukometa) ima dva sina i posljednjih 20 i kusur godina živi i radi u Austriji-Beč.

Sejin mlađi sin Emir-dipl. ing. mašinstva voli da putuje, planinari, trči, bavio se i filmom je nedavno bio na Kilimanđaru.

Nezaboravan je film: “The Snows of Kilimanjaro”

(There is, we are told, the frozen carcass of a  LEOPARD near the summit. No one knows why it is there?)

Njegovu priču je objavilo sarajevsko Oslobođenje.

—————–**************—————

 

Rođen sam malo prije Olimpijade u Sarajevu. Djetinjstvo sam proveo u Hrasnom, u crvenom neboderu s pogledom na sivu Grbavicu. Subota je kod nas bio dan kada su kod kuće svi bili ljuti. Mama je bila ljuta, jer je u punim cekerima iz grada donosila voće i povrće za slijedeću sedmicu, pošto je u gradu pijaca navodno bila bolja od one blizu Hrasnog. Kasnije ju je tata vozio autom na pijacu, ali je ona i dalje bila ljuta nakon povratka.

Tata je subotom takođe bio ljut. On je, obučen u samo bijele pamučne gaće, gonio smeđi gorenje usisivač kroz mali stan i ljutio se na mene i burazera što nismo sklonili sve igračke s poda naše zajedničke sobe, pa on sada mora raditi i to, a već je mamu vozio na pijacu. Burazer se ljutio na mene što sam mlađi i što se sa mnom nije mogao igrati kako treba i što je zbog tatinog usisivača morao uništiti pažljivo poredanu kolonu autića.
Subota nije bila baš lijep dan za mene. Nedjelja je bila drugačija.

Prženice i zeljanica

Nedjeljom je mama rano ujutro pekla kafu i taj miris će me vječno podsjećati na djetinjstvo. Nakon kafe, u rernu bi išla zeljanica, a na kolima šporeta su se u tavi bez drške pržile prženice i kuhala bijela kafa u lončiću s cvijećem. Burazer je obožavao prženice s mileramom. Poslije doručka bi mama upakovala zeljanicu, u crvenu termosku nasula čaj i sve to skupa sa četiri čaše i četiri salvete spakovala u tatinu torbu marke jugosport. Nekad bi tata napravio sendviče, mileram i suho meso između dvije debele kriške bijelog hljeba, umotane u tanke salvete za džep od jakne. Mileram bi uvijek omekšao hljeb, natopio salvete, koje su time postale integralni dio tatinog sendviča, tako da mi je mamina pita bila mnogo draža.

Nedjeljom bismo išli na planinu. Dok je bilo snijega, skijali bismo po Bjelašnici i Jahorini, sanjkali se na Trebeviću, a kada bi se snijeg otopio, tabanali bismo po Treskavici i Igmanu. Nedjelja je bila daleko najbolji dan u sedmici.

Kasnije su se neki bradati ljudi popeli na te planine i s njih na nas bacali granate. Sve se promijenilo. Nedjeljom smo bili nekad u podrumu, nekad kod kuće, a za zeljanicu nije bilo ni špinata ni jaja ni sira, a ni drva da se ona ispeče. Onu tatinu torbu je tada probušio metak iz pištolja, ali ne sa planine. Mislim da je naš komšija sa svog prozora gađao limenu konzervu iz koje je rastao paradajz, pa ju je oborio, polomio paradajz, a metak se zabio u kesu sa šećerom, kojeg je tata tada nosio u torbi na pijacu i mijenjao za neku drugu hranu. Tada je sav svijet bio poludio.

Kasnije smo pobjegli od tog ludog svijeta u Austriju, a u Austriji ljudi imaju toliko planina da im se himna zove “Zemlja planina”. Mi tada više nismo išli na planine. Nedjeljom se učio njemački, sekirali smo se zbog boravišnih viza, radnih dozvola i para, pa su mama i tata tada i nedjeljom bili ljuti. Tada je nedjelja za mene bila najružniji dan.

Bila je opet nedjelja, dvadeset godina kasnije, a ja nisam zaboravio sarajevske predratne nedjelje, i opet sam stajao u podnožju planine, najveće koju sam ikada vidio. Majestetično se uzdizala iz ravnice, s oblacima koji su sjedili na njoj kako vijenac, dok je samo vrh bio prekriven snijegom. Kilimandžaro, inače vulkan, na sjeveroistoku Tanzanije je sa 5.895 metara nadmorske visine najviša planina afričkog kontinenta, a njen vrh, Uhuru Peak, dostupan bez upotrebe planinarske opreme, te iz tog razloga jedna od glavnih turističkih atrakcija ove siromašne, ali prelijepe afričke države.

Bili smo grupa od deset turista, pet vodiča, tri kuhara i ravno dvadeset nosača. Grah je tako pao da je u mojoj grupi bilo devet Talijana u dobi od 45 do 81 godine, od kojih je samo Oksana, inače porijeklom iz Ukrajine, imala osnovno znanje engleskog.

Pošto sam bio u prosjeku 30 godina mlađi od ragazzia, jedan vodič po imenu Isack i ja smo se odvojili od grupe i od prvog dana marširali skupa. Isack je inače seljak, otac dva dječaka i tijekom glavne turističke sezone radio je kao vodič na Kilimandžaru.

Prvi dan nas je vodio kroz gustu tropsku šumu, koja je u sebi čuvala tamu, vlagu i toplotu, a sve vrijeme nas je pratila kiša. Nakon četiri sata hoda kroz smaragdno zelenilo i savladanih prvih 11 kilometara staze, stigli smo poprilično mokri u prvi kamp, Machame na 2.800 m.n.v. i time smo već bili otprilike 500 metara iznad Maglića, najvišeg vrha Bosne i Hercegovine, na koji sam se s drugaricom Merimom, burazerom i drugom Darkom popeo samo godinu ranije. Nosači su prije našeg dolaska postavili šatore i već uveliko pravili večeru, koja će se, kao i svaki drugi dan, sastojati od supe i kaše za povećan unos tekućine, kao i hrane bogate ugljikohidratima, kuhane banane s minimalnim količinama masti, pa je hrana uglavnom oslobođena ukusa, no tu su bili Talijani.

Polako, polako

Kada sam prvo jutro izvirio iz šatora, Claudio me je uzbuđeno pogledao i ponudio me ne kafom, već espressom. Talijani su sa sobom nosili moka lonac za kuhanje autentičnog talijanskog espressa, kao i jednokratne espresso šoljice. Putovati s Talijanima je iz iskustva uvijek jedna lijepa kulinarska avantura, bez obzira na to kuda ili kako se putuje.

Naredna tri dana se krećemo na prosječnoj visini od 4.000 m.n.v. Pejzaž se mijenja iz dana u dan, drveće postaje žbunje, a žbunje kasnije trava. Prate nas magla i kiša, a noći donose temperature ispod nule i loš san u šatorima. Ko ovdje očekuje alpinističku izolaciju i avanturističku usamljenost, došao je na pogrešno mjesto. Turisti, vodiči i nosači se u dugačkim redovima nabijaju jedni na druge, na zahtjevnim mjestima nastaju gužve, ali i druženje. U kampovima sam upoznao ljude sa šest različitih kontinenata i pored Talijana, koji su svakodnevno iznosili specijalitete iz svih uglova svoje zemlje, stekao, barem na kratko vrijeme, dobre prijatelje.

„Pole, pole!” (polako, polako) se svakih par trenutaka čulo tokom cijelog uspona. Skoro svaki drugi turista uslijed akutne visinske bolesti ili jednostavno iscrpljenosti ne dostigne vrh, pa svi vodiči vode svoje grupe usporenim korakom. Svi osim jednog. Isack je trčao, ostavljajući jednu po jednu grupu iza sebe, a ja za njim. Obojica smo se bavili trčanjem, pa nam je brži tempo odgovarao. Ruta nije bila zahtjevna, dok sam od visinske bolesti trećeg dana osjetio tek blagu glavobolju, pa smo bez poteškoća dostigli base camp. Barafu kamp se nalazi na 4.600 m.n.v., samo 200 metara niže od vrha Mont Blanc. Tu se susreću sve staze koje vode na sami vrh Kilimandžara i time je i jedan od najprostranijih kampova. Teren je strm i krševit, a šatori razbacani između kamenja, gdje god se moglo naći malo ravnog terena. Bilo je podne kada smo stigli u base camp i plan je bio da nakon dvanaest sati odmora krenemo prema vrhu. Zrak je postao nevjerojatno rijedak, sve se odvijalo mnogo sporije nego uobičajeno, tako je čak i žvakanje bilo naporan čin i zahtijevalo pauze. Popeo sam se nekoliko desetina metara iznad kampa radi bolje aklimatizacije, ali i da se izdvojim od buke kampa. Sjedio sam neko vrijeme sam na stijeni, gledajući u dubinu. Odavde je sve izgledalo sićušno i nevažno, pa se čak ni oblaci nisu mogli popeti ovako visoko, već su se kao nemirno more talasali ispod nas. Iza mojih leđa je ležalo još nekih 1.000 nadmorske visine veoma strmog terena. Akutna visinska bolest se pogoršala, pa sam ovdje doživio jaku glavobolju i totalni gubitak apetita. Iza mene se izdizao cilj mog dolaska u Afriku, jedan životni san. Mentalno sam se spremao da u slučaju ozbiljnijih simptoma, poput nastanka edema na plućima, cijeli poduhvat prijevremeno okončam, možda tek nekoliko stotina ili desetina metara ispod samog vrha. Vratio sam se u šator i sklopio oči u nadi da ću zaspati.

Nova godina

Oko 23 sata me probudila buka i pjesma nosača. Prve grupe su se polako uputile ka vrhu. Ležao sam u mraku i osluškivao. Imao sam i dalje jaku glavobolju i prvi put sam uzeo ibuprofen protiv tih bolova. Isack se pojavio oko ponoći i počeo se raspitivati o mom stanju. On je bio odgovoran za moje zdravlje i u slučaju da se simptomi visinske bolesti pogoršaju, on je taj koji će prekinuti uspon. Tiho smo čestitali jedan drugom Novu godinu, jer je ta noć bio 1. januar 2016. godine i prvi izlazak sunca u Novoj godini smo trebali doživjeti s kratera vulkana. Počeli smo penjanje, kao što je i planirano pola sata iza ponoći. Isack je odlučno gazio preko velikog kamenja kampa, a ja sam ga pratio u stopu. Već nakon par minuta sam bio zadihan i iznenađen kako je već sam izlaz iz kampa naporan. Pogledao sam u strmi uspon ispred nas, gdje su turisti u dugoj koloni i sa svjetiljkama na glavama kao ogromna zmija vijugali ka vrhu. Isack bi se sporadično okretao i rukom mi signalizirao da ćemo opet zaobići još jednu grupu. Gazili smo po sitnom pijesku pored utabane staze, za nama je bilo sve više, a pred nama sve manje svjetala. Nakon sat smo napravili prvu pauzu. Gledajući prema gore, nisam mogao da uočim kraj staze niti sam krater vulkana i shvatio da čak i postoji vjerovatnoća da ga nikada neću dostići i da ona nije ni tako mala. Ulazili smo duboko u noć, Isack je neumorno nalazio kratice, a meni je bilo sve teže da ga pratim. Razmaci između pauza su bili sve kraći, a same pauze nikad dovoljno duge. U susret nam je dolazilo sve više onih koje je savladala visinska bolest, te su ih vodiči ošamućene hitrim korakom vodili natrag u base camp. Neki su ležali pored staze, ubjeđujući vodiče da više ne mogu na noge. Ja sam prestao pogledom tražiti rub kratera, te sam očima dezorijentisano pratio one dvije noge ispred sebe. Bilo je četiri sata iza ponoći kada smo izbili na rub kratera Kibo i ugledali vječni snijeg. Uprkos šest slojeva odjeće i vunene maske preko cijele glave, drhtao sam od hladnoće. Preostalo nam je još sat opuštenog hoda, dok je Suncu trebalo 30 minuta duže da se pojavi na horizontu. Jedan od vodiča kojeg smo tu prestigli će kasnije Isacku reći da njegov turista „trči kao konj”, na što ću ja vječno biti ponosan. Isack je pomalo zbunjeno gledao u mene, jer je znao da sebi ne možemo priuštiti dužu pauzu pri arktičkim uvjetima na samom vrhu.

Sami pepeo

Potom smo se sabili tijelo uz tijelo uz vulkansku stijenu koju je davno lava tu izbacila. Isacku su se sklapale oči, a ja sam neprestano brbljao i držao nas obojicu budnim. San je ovdje visoko bio vjerovatno samo kobna greška, te sam osjetio veliko olakšanje kad smo se opet pokrenuli. Vječno nasmijani Isack više nije hodao ispred, već pored mene. Uhuru Peak smo, još pred izlazak Sunca, dostigli skupa, on mi je pružio ruku, a ja mu odgovorio iskrenim zagrljajem. Stajao sam na vrhu Afrike, noseći u sebi sve sarajevske planine, za njih vezana sjećanja i više nisam mogao zaustaviti suze radosti. No, poredeći sa zelenom Treskavicom ili bijelom Jahorinom, ovo mjesto je bilo puno tame.

Mrak je ovdje upio sve boje, a Mjesec je škrto oku dozvolio da vidi samo nijanse sive. Ledeni vjetar je šištao i probijao svaki sloj odjeće i tkiva, dok ne bi udario u samu kost i zatresao cijelo tijelo. Prste na rukama nisam mogao da savijem, niti sam imao osjećaja u njima. Na horizontu se pojavila tanka linija, koja je odvajala svjetlost od tmine. Za samo nekoliko minuta temperatura će porasti za 40 stepeni. Ta ekstremna razlika je ovdje sve smrvila i pretvorila u pepeo, koji se sada polako uvlači u nosnice i daje ovom mjestu gorak ukus. Visinska bolest mi je sjedila na plućima i disati je bilo sve teže. Bili smo tu nepoželjni gosti. Hamlet je rekao da je lijepo samo ono što je strašno. Ljepota ovog mjesta je ležala u njegovom užasu, jer ovdje gore može opstati samo smrt i ne postoji ništa veće u ljudskom osjećaju od pobjede života nad smrti. Tu ljepotu ne može da shvati nijedno čulo, niti se može pretvoriti u slovo niti riječ, već se čuva u srcima onih koji su za sebe otkrili planine. One ulaze čovjeku kroz dušu i više ga ne napuštaju.

Već istog dana smo sa samog vrha pristigli u posljednji kamp i iscrpljeni, ali presretni večerali kuhane banane s rižom uz capocollo iz Kalabrije i pjenušavi spumante iz Rima, slaveći uspjeh prethodne noći i Novu godinu. Nakon šest dana provedenih sa grupom preglasnih Talijana i ja sam konačno progovorio jezikom romantike, uz obaveznu prominentnu gestikulaciju, mrzio instant-kafu i industrijski izrendan parmezan.

Oni su još pjevali di canzoni kada sam se ja povukao u svoj žuti šator. Ušuškao sam se zadovoljno u plavu vreću za spavanje i ugasio zelenu svjetiljku. Sjetih se opet mirisa pržene kafe, mileramom umazanog burazera kako zadovoljno grize zlatnu prženicu, zeljanice, jugosport torbe i kako su mi mama i tata pokazali planine.

One thought on “Kako su me mama i tata odveli na Kilimandžaro: Na vrhu Afrike sa sarajevskim planinama u sebi

  1. Veoma lijep tekst, lako se cita iako prica vodi gore visoko, uzbrdo. Mi smo zarobljenici vlastite ljubavi prema planinama na kojim smo “prohodali” i ne znajuci ta takvih pa i vecih ljepota ima sirom svijeta. Jednom sam prilikom u grupi ljudi iz Sarajeva helikopterom nadlijetao skijaliste Sestriere u Italiji i u jednom trenutku do mene dopru tiho izgovorene rijeci jednog bezkompromisnog zaljubljenika u Jahorinu : ” A on ce meni, “Nema nigdje Jahorine”.

    Hvala za lijepu pricu Emire.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s