U ime ljubavi i slavu sporta – APOLONOVA HIMNA-KUBERTENOVOM SRCU

Izvor: Zoran Radulovic, http://www.Skijanje.rs

Dvije olimpijske svečanosti poklanja nam nova, 1984 godina: XIV zimske olimpijske igre u Sarajevu i Igre XXIII olimpijade u Los Anđelosu. Prve u februaru, druge u julu/avgustu. A između olimpijskih svjetkovina biće i svečana proslava jednog rođendana. Slavljenik će biti Međunarodni  Olimpijski Komitet. Tačno 23.juna 1984, MOK će napuniti 90 godina i svi će s najdubljim poštovanjem još jednom pomenuti ime najzaslužnijeg olimpijca svih vremena koji se, kao sportista  nikad nije takmičio na igrama, ali bez kojeg igara i ne  bi bilo. Pjer de Kuberten( Pierre de Cubertin) s pravom se smatra osnivačem modernih olimpijskih igara. Godina 1983 poklapa se sa još jednom godišnjicom. Njenog prvog januarskog dana navršilo se ravno 120 godina od rođenja Pjera Kubertena. Rođen je 01.01.1863 u Parizu. U 24 godini prekinuo je porodičnu tradiciju i vojnu karijeru zamjenio društvenim radom. Posebno se angažovao na širenju i osavremenjavanju obrazovnog sistema.  Oblasti Kubertenovog  interesovanja  bile su: književnost (posebno poezija), istorija (posebno helenska), prosvjeta i sociologija. Rad na obnovi antičkih i ustanovljavanja modernih olimpijskih igara samo je mali, ali slobodno se može reći, za čitavo čovječanstvo najznačajniji dio njegove aktivnosti. U Štokholmu 1921 Kuberten je dobio zlatnu olimpijsku medalju za književnost. Na olimpijskom umjetničkom konkursu pod pseudonimom „Georg Hohrod i Martin Ešbah“ osvojio je prvo mjesto poemom „Oda sportu“. Pjer de Kuberten  se zalagao za uvođenje fiskulture u nastavne programe svih škola, pručavao je organizaciju sportskog života ( na engleskim univerzitetima, u Americi i dr.), a posebno je izučavao istoriju i organizaciju antičkih olimpijskih igara u vrijeme Perikla ( V vijeku nove ere). U to vrijeme sudije su bile pažljivo birane, dobrostojeći građani su davali dobrovoljne priloge za igre, sportski učitelji su besplatno vježbali svoje učenike, dijeleći s njima troškove. Takmičari su sami radili na pripremi borilišta u Olimpiji. Takve aktivnosti dobiće svima znani, olimpijski i kubertenovski termin a m a t e r i z a m. Godine 1892 Kuberten je obnarodovao ideju o obnovi olimpijskih igara(ukinutih dekretom rimskog cara Teodosija Velikog 394 godine naše ere). Igre su, od vremena kralja Ifita, svake četvrte godine, dakle, po olimpijadama, održane 320 puta. A bilo ih je i ranije. Samo dvije godine bile su Kubertenu potrebne da oživljenu olimpijsku ideju pretvori u prve igre modernog doba, tačno 1500 godina poslije njihove zabrane i godinu dana više poslije posljednjih helenskih igara, održanih 393 godine naše ere. U amfiteatru najčuvenijeg francuskog univerziteta Sorbone, 16 juna 1894 okupilo se 79 delegata iz 12 zemalja. Oni su imali podršku 49 sportskih saveza. Stigla je i pismena saglasnost još 21 zemlje. Jednoglasno je prihvaćen Kubernetov prijedlog o obnovi olimpijskih igara. Veliki skup poklonika fizičke kulture i sporta u univerzitetskom hramu čiji su nastavnici, da ironija bude  potpuna, bili jedni od največih protivnika bavljenja sportom, počeo je vrlo svečano, kazivanjem himne posvečene  Apolonu. Apolonova himna  bila je otkrivena u Delfima neposredno uoči sastanka u Sorboni, a kazana je na starogrčkom jeziku, što je stvorio pravu atmosferu za razgovore   o obnovi antičkih igara. Podsjetimo, Apolon je bio helenski bog Sunca, bog muzike i poezije, jedno od najvećih grčkih božanstava , sin Zevsa i Lete, kčerke Koeja i Fojbe, božanstava svijetlosti. Fojba je imala sestru Asteriju (svijetlost zvijezda), a sama je bila “crno obučena”. Leti je, prema predanju, bilo suđeno da sa Zevsom rodi blizance – Apolona i Artemidu, boginju mjeseca, lova i čednosti. Kraj je takođe bio svečan. Pošto je, predhodnog dana prihvaćen zaključak o obnovi igara „ u cilju zdravog fizičkog vaspitanja i prijateljstva među narodima, a u helenskom olimpijskom duhu“

24. juna 1894 osnovan je Međunarodni Olimpijski Komitet (MOK), s izvornim nazivom Comite International Olimpique (CIO).

Prvi MOK bio je sastavljen od 15 delegata iz 12 zemalja. Za prvog predsjednika izabran je grčki pjesnik Dimitrlos Vikelas, a za prvog generalnog sekretara  Pjer de Kuberten. Od tada će MOK imati još sedam predsjednika:Kuberten  će na to mjesto biti izabran 1896, sa njega će se  dobrovoljno povući 1925, ali će ostati doživotni počasni predsjednik. Baron Godfri de Blonej ( Godefroy de Blonay) je tu funkciju preuzeo od Kubertena tokom I svjetskog rata. Ostali predsjednici bili su: belgijanac Anri de Buale-Latur(Henri de Baillet-Latour), švedanin Sigfrid Edstrem (Sigfrid Edstroem), amerikanac Everi Brendidž (Avery Brundage), lord Majkl Kilanin (Michael Killanin). Od 1980 predsjednik MOK-a je španac Huan Antonio Samaran (Juan Antonio Samaranch). Poslije odluke o obnovi olimpijskih igara, Kuberten je izrazio želju da se to doista i dogodi u Parizu 1900 na prelomu dva vijeka. Grčka je, međutim, željela da se igre obnove tamo gdje su vijekovima održavane i gdje su i prekinute- na svom tlu. Oktobra 1894 Kuberten je otputovao u Atinu. Bio je srdačno dočekan i u Francusku se vratio uvjeren da će uspjeti u svojoj najvećoj želji-olimpijske igre će se ponovo roditi. Međutim, olimpijske „porođajne muke“ stavile su pod znak pitanja dolazak „novorođenčeta“ na svijet. Razlozi su bili prozaićni ali vijećni- materijani. Nije bilo novca za stadion. Tada je grčki trgovac Georgius Averof učinio donatorsko djelo koje mu nikad nije zaboravljeno i zbog kojeg mu je čak i spomenik podignut. Poklonio je milion drahmi. Arhitekta Metaksas rukovodio je izgradnjom mermernog stadiona  koji je za godinu i po nikao na istom mjestu na kome je bio i antički stadion atinskog državnika Likurga (390-324 prije naše ere) koji je Herodes Atikus (101-177 nove ere) obložio mermerom. Prve olimpijske igre modernog doba mogle su da počnu! Kuberten je izvršio zadatak koji je sebi postavio. Preselio se iz Francuske u Švajcarsku 1912, a od 1915 u Lozanu je premjestio i sjedište MOK-a. Baron Pjer de Kuberten umro je 2.09.1937 godine u Ženevi. Sahranjen je na groblju „Buan de Vo“ u Lozani, ali mu je srce preneseno u Olimpiju. Može se reći da Kubertenovo olimpijsko srce „zakuca“ svake četvrte godine, početkom nove olimpijade. Ali, umjesto da se čuje njegov otkucaj, u Olimpiji zasvijetli plamen, na suncu upaljene olimpijske baklje. P.S. Isključivo zahvaljujući Zoranu Raduloviću i njegovom istraživačkom prelistavanju olimpijskog almanaha, ovaj tekst je ugledao svijetlo dana. Nastaviće se…