Umro je Boro Spasojevic sarajevski arhitekta, sportista i sportski radnik

Preuzeto sa Gracija.ba

Sarajevo više nije onaj šarmantni grad.Danas vam za sve treba novac.

boro

Sa sarajevskim arhitektom i nekadašnjim rukometnim reprezentativcem pričali smo o onome što najviše voli – sportu, arhitekturi i Sarajevu. Zašto Sarajevo više nije grad, šta zamjera ljudima koji su se u njega doselili, mogu li se porediti druženja nekada i sad, koje kafane mu nedostaju, zašto se prestao baviti rukometom, zašto nemamo uspjeha u sportu, ali i kako je prvi put vidio mrtvog čovjeka.
Nekadašnji Rukometni klub “Milicioner” pedesetih je godina za samo dvije godine postojanja postao prvak tadašnje Jugoslavije, pa su čak osmorica igrača pozvana u reprezentaciju koja je 1951. otputovala na takmičenje evropskih prvaka. Jedan od njih bio je i Borivoje Boro Spasojević, koji je zajedno sa suigračima od organizatora dočekan potcjenjivački: smjestili su ih u omladinskidom, na krevete dugačke metar i po. Međutim, nakon što je reprezentacija, koja se i nije baš naspavala, pobijedila švicarskog izvikanog prvaka, prebačeni su u najbolji hotel. U Sarajevo su se vratili kao pobjednici, a na platou ispred Željezničke stanice dočekalo ih je nekoliko hiljada ljudi. Ali, Boro Spasojević nije ostao u rukometu. Sa sjajnom generacijom arhitekata, među kojima su i dobitnici Šestoaprilskih nagrada, ali i drugih priznanja, završio je Arhitektonski fakultet. Pa je i sam, kako kaže, okićen s mnogo ordenja, o kojem ne priča mnogo, tek da ga ima.Arhitekta koji je dugo radio kao rukovodilac Sektora održavanja u Sarajevostanu iza čijeg se vremena, kako ponosno ističe, nije dešavalo da ledenice padaju poglavama prolaznika, bavio se i sportom i umjetnošću te imao ispunjen život neraskidivo povezan sa Sarajevom. Koje voli, o kojem najradije govori i sačijim današnjim izgledom nikako nije zadovoljan.

Šta ste mislili da ćete postatikada odrastete?
– Mislio sam da ću biti doktor. Tridesetih godina, kada sam krenuo u prvi razred, doselili smo kod Vojne bolnice, s kojom je graničila bašta koju smo mi zvali Mehagina bašča. Između Vojne bolnice i Mehagine bašče bio je plot i mi smo se penjali na taj plot s kojeg se gledalo u prosekturu Vojne bolnice. I dan-danas pamtim kompletan proces obdukcije.

Niste se prepali mrtvaca?
– Sjećam se, prvi put kada smo se popeli bilo je ljeto, otvoren prozor, vidio se sto za obdukciju i na njemu mrtvac. Još uvijek se sjećam tabana koji su se vidjeli kroz prozor. Dobro pamtim kako smo se razbježali. Ali smo se vratili i vremenom toliko navikli da smo stajali na plotu i čekali kada će donijeti novog.

Kako to da niste postali ljekar?
– Sticaj okolnosti. Kroz osnovnu školu, tada su bila četiri razreda, pa i tadašnju nižu gimnaziju, tabirio sam medicinske knjige i puno znao o raznim bolestima. I dan-danas kad razgovaram s ljekarima služe mi samo za konsultacije i neću ih nikada poslušati do kraja.

Otkud arhitektura?
– Kao proletersko dijete nisam se mogao takmičiti s djecom koja su imala vlastite učitelje i govorila po nekoliko jezika, pa sam umjesto u gimnaziju predao dokumenta na Mašinstvo. Kada je izašao spisak primljenih, mene nigdje.Nađem se na Arhitekturi. Primili me, a ja nisam, pravo da kažem, ni znao baš šta mu je to.

Jeste li bili dobar đak jednom kada ste shvatili gdje su Vas rasporedili?
– Arhitektura je tada bila skraćena na tri godine jer je trebalo da što prije završimo i krenemo dalje. Ali je režim bio izuzetno strog. Od dvije hiljade đaka, nije bilo niti jednog odličnog. Ja se moram pohvaliti kako sam jednom, na veliko iznenađenje i senzaciju, dobio pet iz matematike! Samo su nas trojica u tom razredu bili vrlodobri. Tako da sam bio dobar.

Kako ste se počeli baviti rukometom i postali reprezentativac tadašnje Jugoslavije?
– Postao sam reprezentativac negdje na početku studija. To je bilo sasvim drugačije vrijeme, drugačije se i razmišljalo i pristupalo sportu. Gotovo svi su se bavili nekim sportom. Ja sam se bavio i košarkom i atletikom, pa sam se čak spremao i za desetoboj u atletici. Sport je bio važan radi sporta, ne radi para. Za razliku od danas, mi smo se sportom bavili na patriotskoj osnovi i zbog ljubavi.

Po čemu se nekadašnji sport razlikuje od ovoga danas?
– Sport je propao kada je ljubav zamijenio materijalizam, tada se pretvorio u nešto drugo. Sjećam se kako smo bili ekipa koja je pobjeđivala evropske prvake, kako smo bili najveće iznenađenje, kako su nas hvalili i slavili, a ja sam igrao u kopačkama koje sam dobio od kluba. I koje su bile takve da je jedna bila broj 43, a druga 44.

Zašto ste otišli iz sporta?
– Kada sam se prestao aktivno baviti sportom ostao sam u upravi Željezničara. Na jednu od sjednica Uprave došao je jedan od ključnih igrača i rekao kako onviše neće igrati jer mu nisu isplaćeni neki novci. Tada sam rekao kako ja tako ne znam i prestao se baviti sportom. Sportista je uvijek individua – spreman svojim mišićima, tetivama, kondicijom, snagom, ali mora biti individua kada je u pitanju i odnos prema tome što radi.

Kako objašnjavate naše loše sportske rezultate?
– Privrženost i ljubav se ne mogu mjeriti markama. Naš sport zato i neuspijeva – jer smo fukare.

Može li se Sarajevo danas porediti sa Sarajevom nekada?
– Nema uporedbe. Nekada davno usvojio sam poslovicu kako kuću kućom čine sinovi. Sarajevo više nema sinova. I zato je postalo samo lokacija.

Mnogo se govorilo i govori o sarajevskom duhu. Možete li to definirati?
– Ne vjerujem u sarajevski duh. Zato jer prije svega mora postojati proizvođač toga duha, ali mora postojati i konzument. Onaj koji ga razumije, podržava i održava kako bi mogao trajati.

Kako je izgledalo živjeti u gradu nekada?
– Nekadašnji život u gradu bio je pun šarma. Imali smo muziku, sport,igranke, korzo, a sve to nije tražilo nikakav ili je tražilo minimalan novac. Danas sve traži ogroman novac. Ja sam se bavio glumom, pjevao u horu, bio osnivač muzičkog okteta, bavio se sportom, imao potpuno ispunjen život, ali se i družio s ljudima koji su se bavili sličnim stvarima.

Legendarne priče vezane su za nekadašnje kafane i druženja. Koja su Vaša sjećanja?
– Ne može se izbrojati koliko sam puta veoma poznate i priznate umjetnike,da nikoga ne imenujem, izvlačio ispod stola nakon nekih noćnih druženja i nosio ih kući. Jednog od velikih sarajevskih glumaca, koji više, nažalost, nije živ, jedne smo prilike donijeli kući a njegova nas mati zamalo linčovala na vratima. Šta smo joj uradili od sina. Gospođo draga, sam se on nakitio, a mi vam učinili uslugu što smo ga donijeli u jednom komadu.

I, jeste li ga onda ostavili da sjedi u kafani dok se ne otrijezni?
– Donosili smo ga i poslije, ali bi se sakrili da nas ne vidi.

Iz Vaših javnih istupa jasno je da niste zadovoljni kako grad i gradska druženja izgledaju danas?
– Ne mogu biti. Gledam kako nestaju mjesta koja su pisala istoriju ovog grada. Čuvena Parkuša ne postoji; to me boli, i zbog osjećaja pripadnosti, ali i estetski. To više nije to mjesto i to nije nikakav napredak. Ne žalim za prošlošću, ali neke su se stvari morale sačuvati. Nema više Davorove kafane, nema Lovca, nema više onog Centrala u kojem su se dočekivale pravoslavne Nove godine i gdje su svirale klase muzičara. Tu nisi mogao sjediti ako nisi poznavao tu muziku i nisi naručivao prave stvari. Ko će danas naručiti Tosellijevu serenadu?!

Mnogo se govori o promjeni demografske strukture. Nije li to normalan proces u svakom gradu?
– Nije normalno to što je ovdje napravljen zločin prema gradu, jer su došli ljudi koji ne poštuju gradske kanone života. Postale su bitne stvari koje su za život u gradu potpuno nebitne, dok se izgubilo ono što je ovaj grad činilo gradom.

Naprimjer?
– Sve je spušteno na niži nivo. Ne poštuje se ništa i niko. Prestali su se poštovati privatnost i pravo na izbor. To su stvari koje grad čine velikim gradom, a toga ovdje nema. Ne njeguje se osjećaj pripadnosti. Niti osjećaj ljubavi. U mom slučaju jedino što znam sasvim sigurno je to da sam Sarajlija. Jedino za to imam dokaz crno na bijelo: rođen sam tu. Za sve ostalo, što je postalo vrlo bitno, nemam dokaze. A meni kao tehničaru dva uvijek mora biti jednako dva.

Kakav je Vaš odnos prema imenima ulica i logici kojom se to obavlja?
– Mislim da to nije mjesto na kojem se treba voditi politika. Za mogaživota neke ulice su promijenile i po četiri naziva, što je besmisleno. Postoje sjajna rješenja za imena ulica: Toplik, Višnjik, Vinogradi, Gorica, Goruša… Tosu topla, prijemčiva imena i ne smetaju nikome. Kod nas su imena ulica i škola postala mjesta na kojima se tjera politika, a to nikada nije dobro i zato jer ne može dugo da traje.

Jeste li pristalica ženske emancipacije?
– Naravno. Malo ko će reći da nije. S tim što je to pitanje kod nas uvijek deklarativno. Samo treba pogledati koliko je žena u vlasti i sve je jasno.

Ipak, u Vašem poslu nema mnogo žena za koje se čuje?
– Da se razumijemo, rad na gradilištu jeste diskutabilan. Mora se imati i fizičkih predispozicija, jer gradilište nije jednostavno. Nisam se jednom u čizmama okliznuo i upao u vodu a napolju je minus dvadeset. Mada sam znao žene koje su bile vrsne u svom poslu.

Pratite li tehnologiju?
– Odlučio sam da se ne petljam u to. Uvijek sam volio da ono što znam bude vrhunsko. Imam poprilično godina, tako da nemam vremena da se za to vrhunskiobučim, pa sam tehnologiju prepustio suradnicima. Čak ni faks koji imam u stanu ne znam uključiti i poslati, iz vrlo praktičnih razloga: kao što se krov ne pravi od drveta, tako ni odstara čovjeka ne treba praviti stručnjaka za kompjutere.

Piše li više iko pisma?
– Ja pišem. I ima još onih koji više vole tako.

Dakle, kod Vas poštar ne donosi samo račune?
– Ne spominjite mi račune, to mi je najteži dio života. Uvijek sam bio disciplinovan, pa tako disciplinovano plaćam i račune, ali mi je to kao is vakom penzioneru najteži dio mjeseca. Kad se sve iskupi – plin, telefon,struja, voda i RTV pretplata – malo još ostane…

Kakav imate odnos prema starosti?
– Svjestan sam dolaska, prolaska i završetka života. Sve što sam mogao da izvučem iz sporta, a da je dobro za mene, nastojao sam izvući. Do pred rat sam svaki dan išao na stadion Koševo i trčao tri kruga. Prije trideset godina prestao sam pušiti, prije deset godina prestao sam piti i sve to u funkciji da sačuvam svoj naslijeđeni fizikus, da ne bih bio ja kriv mom bržem odlasku.

Postoji li recept za vitalnost koju imate?
– Starosti se ne treba predavati. S njom treba postupati na isti način kao što se u sportu dobija kondicija. Moj princip bio je da treba trenirati i vježbati dok se ne može više, pa još jednom, jer to još jednom sutra će biti još dva puta. Tako se nabijala kondicija, i ja se tako ponašam prema starosti. Dokle ne može više, pa još jednom.

Jeste li religiozni?
– Jesam. Moja religija je sport. U crkvu odem po tradiciji i zapalim svijeću, ali me to ne opsjeda.

Po kojim se principima treba ravnati u životu?
– U životu, u poslu, uvijek sam se ravnao po principima sporta. Što znači: fer igra, biti najbolji, ali biti spreman i imati uvijek korektan odnos prema ljudima – i onima iznad mene i onima ispod.

S obzirom da ste bili šef, koji je Vaš savjet da bi se bio dobar šef?
– Uvijek držati stranu ljudi koji rade sa vama, čak i ako su pogriješili, pred ljudima izvana. Sve pogreške rješavaju se unutra, nikako pred strancima.

Otkrijte nam neki projektantski fol?
– Radio sam bife za prolaz, i umjesto normalnih, stavio sam deset centimetara uže fotelje. Tako su bile neudobne da se niko nije dugo zadržavao,a promet bio odličan!

Treba li od sarajevske Jajce kasarne napraviti hotel?
– Ne. Ne postoji infrastruktura da bi se tu napravio hotel, mada kod nas sve može. Moj je prijedlog da se, kada se o Sarajevu već govori kao o evropskom Jerusalimu, tu napravi multireligijski centar.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.