Jedna Mladost u Sarajevu…

Pripremio: Zoran Dorsner

JEDNA MLADOST U SARAJEVU …

 

Jan DorsnerJan Doršner (1969. – 1992.) zadnjeg dana novembra, tri dana prije pogibije, na kratko je navratio svojoj kući iz baze Diverzantsko izviđačkog voda na Marindvoru. Valjalo je promijeniti donje rublje i presvući se u čisto, koje je brižna majka, uprkos nestašici vode i struje i svega ostalog, uredno svaki puta pripremala za njega. Pripremala je isto tako i za mlađeg sina Ilju, takođe studenta, kada bi se vratio iz voda Civilne zaštite na Koševskom brdu, gdje je, uprkos mladosti, rukovodio i znatno starijima pri uklanjanju ruševina i opravci stanova pa sve do izvlačenja ranjenih s prvih linija odbrane grada. I stigli su da posljednji put u životu zajedno odigraju po kasnojesenskom suncu na obližnjem asvaltnom igralištu njihove osnovne škole teniski set koji je po običaju opet dobio Jan s rezultatom 6:2. Za drugi set nisu više imali vremena.

 

Od malih nogu Jana je sve zanimalo. Još nejak s djedom Rudolfom i djedom Franjom je majstorisao sa stolarskim alatom oko maketa. U kući prepunoj knjiga, one su kod njega zauzimale počasno mjesto. Još dok nisu krenuli u školu, braća bi opsjedala popodne majku s molbom: … mama, čitaj ! Kasnije je Jan uporedo čitao po dvije, tri knjige – sve redom od bajki do zahtjevnih bestselera Džemsa Džojsa, Džordža Orvela, Milana Kundere i dr. Donosio je knjige iz biblioteka, ali i posuđivao drugarima. Nakon opsade Sarajeva odnekud su nam vratili knjigu Stepski vuk Hermana Hesea bez korica, ali indentifikovali smo je prema Janovom parafu na potrganoj stranici na početku knjige. Još nije vraćena kultna knjiga Mi djeca s kolodvora Zoo …

Još od dječijih dana na sniježnim olimpijskim stazama Jahorine i Bjelašnice, a kasnije i na Vlašiću osvojio je oko 50 medalja i pehara. Smučarski savez BiH je Jana 1983.godine proglasio najperspektivnijim alpincem u BiH. Penjao se na pobjedničko postolje najboljih pionira ex Ju na Kopaoniku, u Sloveniji na Soriškoj planini i na Pohorju gdje je 1987. osvojio srebrnu medalju u spustu na juniorskom prvenstvu Slovenije. Zadnje sezone 1991./92. Jan je bio član reprezentacije BiH u alpskom skijanju i kandidat za nastup ex JU na ZOI 1992. u Francuskoj. Predvodio je, zajedno s ponajboljim drugarom Edinom Terzićem, danas FIS delegatom, talentirani tim alpinaca u SK Željezničar. Još uvijek je na internetu aktivno “protivničko” nadmetanje nekadašnjih alpinaca i alpinki dva ski kluba SSK i Željezničara. Rasuli su se po svijetu nekada ljuti protivnici na sniježnim stazama, a danas roditelji s dječicom.

Kao roditelji bili smo zabrinuti zbog Janovih podužih izostanaka iz škole radi trenažnih priprema na austrijskim glečerima i brojnih takmičenja, ali uvijek je stizao da nadoknadi propušteno: posuđivao bi uoči ispita sveske od drugarica, naveče bi pripremio šolju kafe i do ujutro ili najkasnije u dva, tri dana bi se pripremio i uspješno polagao ispit.

Istovremeno je ljeti Jan ljeti dopunski trenirao tenis i osvojio je interni studentski turnir 1991. Planinarili smo vikendom do Skakavca i Bukovika, ljeti smo osvojili Bobotov kuk na Durmitoru 1982. i obavezni vrh Triglava 1983. Bavio se podvodnim ribolovom i izvadio je harpunom svoju prvu murinu. Osvojio je drugo mjesto u plivanju perajama na Prvenstvu BiH u podvodnim aktivnostima 1984. u Neumu. Na regatnoj jedrilici 1989. četveročlana obitelj je složno preplovila Jadran do italijanskog Manfredonijskog zaliva, pored Palagruže i poluotoka Gargano.

Subotnje žurke bez Jana nisu mogle proći. Telefon naveče nije prestajao zvoniti Kad bi roditelji nekud odputovali, u kući bi s mlađim bratom jokupljao bučno društvo. Učenice Prve gimnazije su ga zbog plavih očiju jednom izabrale za momka godine. Kažu, bio je sarajevska raja.

 

Noć prije svoje zadnje akcije Jan je prespavao kod kuće. Majka je za zadnji ispraćaj pripremila nekakvu kafu od sasušenog taloga već popijene kafe, odpratila je sina do kućnih vrata i usjeklo joj se u pamćenje kada je uz znak pozdrava, ne okrećući se, samo podigao ruku u vis…

Isto veče se njegova jedinica u jednoj od odlučujućih bitaka za grad, u kojoj je palo gotovo stotinu boraca, suprotstavila se protiv devetnaest tenkova pod komandom generala i haškog osuđenika Mladića. Plan je bio  osujetiti pokušaj da se kroz predgrađa Otes i Aziće preko Stupske petlje probije linija odbrane grada. U haosu se istovremeno povlačilo domaće stanovništvo s djecom. Branioci nisu bili adekvatno naoružani. Preživjeli su kasnije govorili da je Jan uputio mlađe drugare u sklonište, a sam je izašao na čistinu sa zoljom (ručnim protuoklopnim bacačem M-80) i ispalio raketu na teški tenk T84. Oružje je zakazalo što se za Jana završilo kobno. Kasnija istraga je potvrdila neispravnost zolje, kod boraca se to pročulo i izbjegavali su da ih koriste.

Iste tragične večeri 2.decembra 1992. mladi spiker gradskog radija Studio 99 je improvizirao kontaktnu emisiju “Poginuo je Jan vojnik …”  Dva sata su se javljali pozivi onih slušalaca, koji su tim u dugim sarajevskim noćima bez elektrike, hrane i vode u opkoljenom gradu uopće imali uključen radio i telefon. Uključivali su se Janovi prijatelji, poznanici, sugrađani, borci – njegova raja. Oglasio se njegov saborac, kojemu je krišom od kuće donio dva jajeta za djecu, zatim prijatelj pjesnik koji mu je posvetio pjesmu, javio se i neki student kojem je Jan svojevremeno “uskočio” i umjesto njega uradio prijemni ispit za upis u Elektrotehnički fakultet …

Preživjeli saborac Igor Varga napisao je na internetu poodavno potresno svjedočenje o prijateljstvu s Janom. Prošle su decenije i ove 2016. godine se javio nama nepoznati Saško Fetahagić preko fejsbuka: “Jan Doršner – nismo se poznavali, a bili komšije … generacijska razlika. Ali usjeklo su mi se u sjećanje detalji i kao da sada gledam nestvarnu sliku: penje se Jan uz strmu ulicu Soukbunar, negdje augusta 1992. Mi došli kao u sigurnije mjesto u samoposlugu, gdje smo inače spavali, a Jan je malo zaostao – ne znam zašto. Padaju minobacačke granate i lijevo na kuće i desno u šumicu. Mašemo i dozivamo da se skloni ili požuri. Naš Jan mirnim, čvrstim korakom, cijelo vrijeme uspravan iako se penje uz ulicu pod priličnim nagibom, dođe do nas pa nas gura unutra … vani je opasno, šta se folirate, kaže. Bio je stvarno najbolji.   

 

Došla nam je u noći nakon pogibije njegova jedinica na saučešće. Posjedili smo uz svijeću, odnekud se našla i iskapila posljednja loza. Procijedili su saborci da im Jana niko neće zamijeniti da ih ujutro bodro probudi i kao mašinac održi instruktažu kako će koristiti oružje. I opet riječi Janove majke: … djeco, samo ne dozvolite da se i vama nešto dogodi, bilo i ne ponovilo se …

U rano jutro radi sigurnosti s jedinicom smo na groblju Sv. Josipa na Koševu spustili zatvoreni sanduk u granatiranjem oštećenu obiteljsku grobnicu. Nisu nam dali da ga otvorimo i posljednji put vidimo Jana, rekli su: … zapamtite ga kakav uvijek bio.

Kasnije je obitelj postavila ploču od jablaničkog granita u kojem je uklesan, pored Janovog imena, latinski znak za beskonačnost limes. Simbolično je to sjećanje na istomenu britansku školsku jedrilicu pored koje je Jan u Polačama na Mljetu 1990. usidrio našu jedrilicu  i upoznao se s britanskim kadetima.

U grobnu ploču su upisana imena njegove prabake Vide Pinjušić i praujaka Petra. Jan je po majci Dragici, rođenoj Vranić, baki Ruži i djedu Franji hrvatskih korijena iz Hercegovine. Po ocu Zoranu je slovenačkih, holandskih i dubrovačkih korijena. Njegova baka Anči, rođena Oblak, je porijeklom iz Škofje loke i Vrhnike u Sloveniji, a djed Rudolf je po pradjedu Josipu Dorschner porijeklom Holanđanin, a po prabaki Mariji rođenoj Spiletak je porijeklom iz Župe dubrovačke. Na počivalištu je ugrađena je i granitna posuda s uvijek zelenom sukulentnom puzavicom.

Za Janom je ostala pusta studentska soba, uredno ispisan indeks s položenih 17 ispita na III godini Mašinskog fakulteta, nepročitane knjige iz biblioteke kasarne Maršala Tita koju je kao regrut čistio u junu 1992., olovkom išarani udžbenici, nedovršena pisma, zastarjeli računar, desetak pari takmičarskih skija i komplet za servisiranje, teniski reketi … i beskrajna praznina.

 

Mašinski fakultet UNSA je Janu posmrtno, ko i drugim studentima, palim u odbrani grada Sarajeva i BiH, podijelio Spomen diplomu. Općina Centar Sarajevo je dodijelila Plaketu sa zlatnim ljiljanima. Njegovo ime je s brojnim poginulim borcima upisano na memorijalnom obilježju MZ Koševsko brdo. U naselju Azići su gradske institucije grada dale novoj ulici Janovo ime.

Jan Dorsner
Jan Dorsner

 

Sarajevo je tokom tri i po godine uzaludne opsade neosvojivog grada živjelo i pulsiralo sa svojim braniocima. Sa svakom pogibijom kao da se vrijeme za tren zaustavilo. Ali sve se ponovno rađalo, život se nastavljao. List Oslobođenje mi je objavilo članak o tome da Sarajevo može biti koncentracioni logor i da može biti ubijano hiljadama granatama, ali da ne može biti pokoreno.

Obitelj Doršner je složno ostala u redovima branilaca. Roditelji, oboje arhitekti u radnoj obavezi u svojim biroima, radili su na sanacionoj dokumentaciji stotina porušenih objekata. Otac je s vodom CZ Koševskog brda ukupno proveo 116 dana u kopanju rovova, računajući i polaganje napojnog 4 KW voda od Tarčina preko Igmana do tunela. Sin Ilja je stizao da, pored danonoćnog rada u Civilnoj zaštiti, polaže ispite sve dok ga nije njegov PMF fakultet pri kraju opsade poslao u Italiju da na Institutu u Napulju pripremi diplomski rad u oblasti teorijske fizike visokih energija. Kasnije je nakon doktorata u Delaveru u USA i usavršavanja na institutima u Italiji i Sloveniji preuzeo kao katedru za fiziku  na PMF-u u Sarajevu. Od 2014. Kao vanr. profesor predaje na FESB-u u Splitu – u saradnji s CERNOM u Švajcarskoj.

 

U Sarajevu mnogi nisu mogli izdržati i napuštali su grad, ali se marta 1993. obnovilo Slovensko kulturno društvo Cankar i priredilo prve Cankareve dane s kulturnim, umjetničkim i društvenim programom. U saradnji s Teniskim klubom Iskra teen organiziran je i Memorijalni teniski turnir, posvećen Janu Doršneru. Toga majskog jutra 1993. je uoči početka turnira na granatama oštećenom školskom igralištu na Koševskom brdu, kao “nevjerni Tomo” urednik sportske rubrike lista Oslobođenje Tomislav Počanić u nevjerici je provjeravao tehničko stanje igrališta, kredom pojačane linije i već zategnutu mrežu. Kao da nije vjerovao da će će se turnir održati. Turnir je otvorio predsjednik Počasnog odbora Drago Bozja, okupili se su sarajevski Slovenci – članovi SKD Cankar, predstavnici branitelja, sportski prijatelji i sugrađani.

Na prvom Memorijalu je učestvovalo 16 takmičara svih starosnih kategorija, borci s prve linije, đaci i studenti, takođe I veterani – kao da rata nije ni bilo. Odjednom su se našli i reketi, loptice, tenisice, medalje i diplome za pobjednike … na biciklima u kanisterima je dovezena voda s točila kod pivare na Bistriku. Osnivači studentskog teniskog kluba Dragan i Nemanja Hrnjez te Nenad Miletić su ručno prevrtali brojke na improviziranom semaforu.

Treći dan na finalnom meču se okupilo preko stotinu gledalaca. Zlatnu medalju je osvojio Emir Jesenković, koji je u finalu rezultatom 2:1 u setovima pobijedio Mišu Kneževića.

Vijest da se u opkoljenom Sarajevu održan teniski turnir je posredstvom RTV BiH I švedske TV obišla planetu.

Memorijalni turnir je, uprkos užasavajućim ratnim razmjerama, a ustvari upravo radi njih, inicirao oživljavanje teniske škole, stvaranje drugih klubova… Na drugom Memorijalu maja 1994.  učestvovalo je tri puta više takmičara, kada je ispred 48 učesnika pobjednik bio Senad Hadžimešić koji je pobijedio Emira Jesenkovića rezultatom 6:4 i 6:0.

Treći Memorijal maja 1995. smo radi bezbjednosti premjestili u veliku dvoranu KSC Skenderija u čijoj blizini su bile smještene jedinice UNPROFOR –a tako da je preko generatora bila osposobljena reflektorska rasvjeta, a najvažnija je bila zaštita od granatiranja. Dovukli smo i povezali četiri klupske mreže, izradili podupirače, iscrtali linije i održavali vrlo posjećenu tenisku školu za najmlađe, obzirom da škole nisu radile niti je za djecu bilo bilo kakve razonode. Turnir upisan u zvanični Kalendar Teniskog saveza BiH i prvi put su učestvovale i igračice.

Uskoro blokadu Sarajeva probijaju Zeničani i osvajaju turnir, a vijesti o tenisu iz opkoljenog, ali nepokorenog grada ponovo odlaze u svijet.

U ratu osnovanoj sarajevskoj popularnoj teniskoj školi u više klubova počinjali su s trenažnim procesom naši ponajbolji teniseri I teniserke, a kada su stasali za stariju kategoriju, upisivali su se u dugi spisak pobjednika – ica Memorijala. Memorijal je osvajao i Širokobriježanin Ivan Dodig, a tu su i članovi teniske reprezentacije BiH Aldin Šetkić, Mirza Bašić, Ismar Gorčić i Nermin Fatić. Četiri puta je pobjeđivala Mirvana Jugić, dva puta je šampionka bila naša ponajbolja seniorka Dea Herdželaš, Nerma Čaluk i dr.

Jubilarni 25. teniski seniorski Memorijal Jan Doršner će biti održan krajem aprila naredne 2017. godine. Kao i svih predhodnih godina tehnički organizator TK Iskra teen uz podršku Slovenskog društva Cankar, a prema kalendaru i rang listi Teniskog saveza BiH, izvršiće prvu provjeru naših ponajboljih mladih tenisera na otvorenom prije njihovih nastupa na međunarodnim ITF turnirima.

Dugogodišnji sponzori turnira i nagradnog fonda od 2.000 KM su Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo, Kantonalni stambeni fond, juvelirnica SOFIĆ, COMPREX doo.

 

Prvog dana turnira predstavnici Veleposlanstva Slovenije, članovi Sd Cankar, TK Iskra teen, poneki preživjeli suborac, sportski prijatelji i obitelj, kao i uvijek, položiće proljetno cvijeće na grob palog borca na obližnjem groblju Sv. Josipa – blizu teniskih igrališta na Koševu, na kojima je Jan u svojem djetinjstvu trenirao i odigrao prve mečeve.

 

pripremio: Zoran Doršner

Sarajevo, novembra 2016.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.