SUNČANO PRIJE PODNE – BUJICE IZA PODNE

Jedan majski susret u Sarajevu

Piše: Sead Burić, novinar iz Brčkog

Sarajevo, maj 2017

Sead Buric 321

 

U bašti Šahovskog kluba „Bosna“ Sarajevo želio sam da „face to face“ razgovaram sa Dimo Bilićem, ali život nas je obojicu obradovao neočekivanim „zamkama“.

 

Od kako sam lani zakoračio u devetu deceniju života češče osjećam potrebu da se vidim sa starim prijateljima. Porazgovaramo o svemu, po malo. Evociramo sjećanje na trenutke u kojima smo i mi bili akteri zanimljivih događanja. Ta moja unutrašnja potreba, želja i odlučnost jača je i od vlastitog zdravstvenog biltena. Tako nedavno iz Brčkog, tek što je svanulo, najranijim busom zapucah u Sarajevo da bi se susreo sa Dimom Bilićem. Iako je iz njega definitivno preselio u Berlin, neposredno nakon završenog Svjetskog prvenstva u stonom tenisu održanog u Sarajevu 1973., u njegovom srcu još otkucava i živi Sarajevo. Dva su povoda što ne preskače ni jednu godinu  da u njega doleti bar na koji dan. Prvi, sa starijom braćom doktorom Ristom iz Švedske, koga moja generacija pamti kao vrsnog rukometaša „Mlade Bosne“ i Nokom, bez dvojbe živoj legendi sportskog novinarstva na prostorima  ex YU, (prvi u svijet odaslao izvještaj o početku ZOI  Sarajevo 84.), kako bi  zajedno, posjetili grob svoje plemenite majke u znak nesmanjene ljubavi, poštovanja i zahvalnosti. Jer, baš njena zasluga je  što  svu trojicu krase superlativi, bez obzira s koje ih se strane posmatra, analizira. Druželjubivi su, od riječi, pravdoljubivi, iskreni, komunikativni, besprijekorno odgojeni…. Gdje god se pojave, uvijek su dobro došli i sa zahvalnošču ispračeni u svakom društvu. Dimo je raji, Sarajlijama, koji nisu htjeli, ili mogli da se izvuku u ratu iz grada, uočljiviji, pamtljiviji, draži. Rizikovao je i vlastitu glavu, ali nije odustajao u ratnom vihoru da prikuplja hranu, odjeću, obuću, dojč marke. I na čelu konvoja dovozio na adrese onih kojima je bilo najpotrebnije. Ta karakterna osobina – da pomaže ljudima u nevolji, ima danas drugu formu, ali je suština  ista. Tako, na primjer, uskoro će decenija kako je inicirao i trenira stonoteniski klub u jednom berlinskom zatvoru. I tako utire put osuđenicima, kad odsluže svoje kazne, za njihovu bezbolniju resocijalizaciju. To su  prepoznali pedantni Nijemci. I nominovali Dimu Bilića, zbog humanosti i volonterskog rada, za jedno od najznačajnijih društvenih priznanja, ali…..

dimo mirsad sead rajvosa 17

Dok je sunce pržilo k‘o u sred ljeta, a nas dvojica u bašti Šahovskog kluba „Bosna“, nismo kolokvirali ni polovinu (ne)obaveznih tema, priđe neočekivano jedan prosijedi, stameni gospodin, poznate mi  fizionomije. Povod: da se pozdravi i izljubi sa Dimom. Spontano i ja ustadoh i „vidim“ istog čovjeka sa nedavnog otvaranja Legata (zadužbine, ostavštine) Ekmečić u Brčkom. Al ko je, šta je, zašto mu se toliko Dimo obradovao, ne mogu da skontam. Nedoumica bijaše otklonjena kad je izgovoreno ime Mirsad. U glavi mi se nakalemi prezime Fazlagić. I film poče da odmotava. Bio je svojevremeno vanserijski fudbaler, FK „Sarajevo“, inače A reprezentativac ex Jugoslavije. Za razliku od braće Lovrić, Mantule, Brozovića, Žigmana, Švrake i inih nikad ga nisam uživo gledao, čak ni na „Koševu“. Riječ po riječ, i saznadosmo da postoji nešto što nas ipak debelo povezuje. To je jedna od najuglednijih porodica iz Visokog – Oruč. Iz te loze potiče njegova supruga. Takodje, i  neprežaljeni boem i muzičar Nane – Salem. Ja ponajviše volio da baš uz njega, oponašam svog idola Punišu Rakočevića, svirajući na trubi „Zvjezdanu prašinu“. Dok sam bio maloljetnik,  moja prva ljubav bila je   Oručka. A to bješe idealan povod za šegu, na moj račun, naravno. (Ne vajkam se. Bješe simpatično.)

Znajući da je prebukiran, obečao sam Dimi da ga vremenski neću više zadržati od sati i po. Ali, sudbina je htjela da je  istog dana, zbog svadbe u porodici svoje rodice, najavila svoj dolazak u  Sarajevo moja kolegica Vesna koju sam od položene  velike mature u gimnaziji u Visokom, školske 1954/55.  susreo u životu tek pet-šest puta. Zato na brzaka pojedoh sočnu teleću šniclu, a ostavih netaknutu halugu. Vegeterijanac Dimo bi, naravno, pojeo povrče, preskočio meso. Izmijenjali smo, memorirali brojeve naših mobilnih telefona, pozdravili sa Mirsadom Fazlagićem. Zlu ne trebalo, a možda mi, kad uskoro dođem u grad piramida, „dođe  cica na kolica“ (šala mala, sve je OK). Taksijem brzo stigosmo na autobusku stanicu „Centrotransa“. Prije nego što dođe bus iz Dubrovnika. Na informacijama nam rekoše da će stići tek u 15,30h!!? Kažem Dimi da je vrijeme za koje sam molio da provedemo zajedno već potrošeno. Ali on ne haje, kao da ništa nije čuo, stalno me podsjeća na prošlost. I sprečava da  kažem kako je rezon  da krene svojim poslom.

U medjuvremenu, nazvao me naj jaran Ahmet Bojić, (dajdža Vahidina Musemića, centarfora nekadašnjeg FK „Sarajevo“ i reprezentacije Jugoslavije). Stigao iz Teksasa prije nekoliko dana u rodnu kuću, na Diviču, više Drinskog jezera, meni najdražem dijelu Zvornika. Kad si već u Sarajevu, veli glasom k‘o da izdaje naredbu, „ne vračaj se u Brčko, već  direktno dolazi vamo“. Poslušah ko vojnik, jer sam ga od mladosti zavolio i poštovao više nego da sam imao rođenog brata. Kad dočekasmo Dubrovčanku, meni odla(h)nu, jer Dimo je bio u cajtnotu zbog neobavljenih obaveza. Izljubismo se i podugo ostali u zagrljaju. Sretni što smo se vidjeli, porazgovarali, jer do maja 2018. niko nema garantni list za život. Inače, susret sa Vesnom, (diplomirala na Ekonomskom faksu u Sarajevu), bješe zaista kratak i sladak. U desetak minuta, kolko je meni ostalo do polaska busa, ko pjesmice izdeklamovasmo jedno drugom  najbitnije što nas je strefilo u životu. I čim se rastadosmo trkom uletih u bus. Umor me savladao, zaspah ko klada. Probudih se na bus stanici Konjević Polje. Gledam u nebo koje postaje sve tamnije, nagovještava pljusak, možda i oluju. Zato vadim iz torbe nepromočivu bicikl jaknu, poklon od Dime. U Zvorniku me zaštiti iznad koljena i preko glave. Ali dok sam pronašao taxi parking, donji dio odječe i obuče, za koji minut, izgledao je kao  da  sam gazio kroz bujicu. Dvije noći sam u kući, čiji zidovi debljinom podsjećaju na  kasarne carice  Marije Terezije, drhtao ko grančica. Preko  dana nigdje nisam izlazio, ali…..To je već predmet neke druge priče. (Bitnije je da sam se davraniso.)

P.S.

Moram nešto propušteno dodati: svaki susret sa Dimom, ne samo za mene, nego i mnoge druge je svetionik, nepogrješiv putokaz za zdrav život, koji od njega, ako paše mojoj prirodi, obavezno „prekopiram“. Od jeseni ću, na primjer, po tri dana sedmićno upražnjavati brzo hodanje i igranje stonog tenisa. Ali to ne znači da ću se odreći bicikla. U slobodnom vremenu više ću se družiti sa ljudima. I neću nikada odustati od želja i planova. Jer, ko izgubi ambiciju, motiv i stane, bez obzira na godine, definitivno je mrtav . Zato se obavezujem pred FB prijateljima: na kraju srednjoročnog plana, dakle sa 85 godina otići ću na Svjetsko stonotenisko prvenstvo veterana. Kad napunim 90, stonotenisku opremu ću pokloniti nekom talentovanom i ambicioznom poletarcu. I početi pisati priče i roman(e). Daće Bog, pomoći mi, da ne omanem, čvrsto vjerujem u to.

 

 

 

2 thoughts on “SUNČANO PRIJE PODNE – BUJICE IZA PODNE

  1. Povodom Seadovog javljanja iz Sarajeva, Dimo je napisao:
    Dragi Seade, nadam se da si već “stao na svoje noge”, da sve ide na bolje i da se tvoj život polako normalizuje. Drago mi je da si zadovoljan sa našim Zvonkom i sa njegovim tehničkim finesama u vezi tvoga priloga. Inače, kao i uvijek veoma sadržajan, nježno i toplo napisan tekst o tvom kratkom boravku u Sarajevu. Taj tvoj članak je pročitala nekolicina mojih prijatelja i svi su se veoma lijepo i pozitivno izrazili. Bojim se da ljudi ne kažu, vidi Dime što si pravi reklamu. Ali ipak mislim da to mogu samo oni “dobronamjerni prijatelji”, a ne ljudi koji me zaista poznaju. Hvala ti na tvom sagledavanju stvari. Sve u svemu tvoje pisanje je autentično, veoma shvatljivo i prihvatljivo od čitalaca, a u isto vrijeme sve je lijepo “upakovano” i izraženo. Čita se kao jedna mala priča, bez ikakvih “kerefeka”, nego prirodno, riječito i veoma simpatično !
    Mnogo pozdrava iz Berlina, tvoj Dimo

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s