Jan Dorsner- kao uzor novim generacijama

Izvor: Zoran Dorsner, SA

Janove drugarice i drugari

Nakon Janovog odlaska zauvijek 2.12.1992. ostala je prazna njegova studentska soba, ali puna uspomena: indeks s upisanih 16 položenih ispita na III godini Mašinskog fakulteta, započeta, ali nedovršena pisma, desetine pročitanih i nepročitanih knjiga koje je neštedimice posuđivao drugarima i kasnije su nam ih godinama vraćali, ostala je Rubikova kockica, pedesetak pobjedničkih diploma, pehara i diploma s alpskih trka, u suterenskom servisu ostalo je desetak Elanovih trenažnih i takmičarskih SL, GS i DH skija, štapovi, pancerice, futrole …

U roditeljskoj kući na Koševskom brdu neće se više nikada okupiti društvo na čuvenim Janovim žurkama. A Jan je uz saradnju s mlađim bratom Iljom i 1992. počeo s pripremama za novogodišnje okupljanje: nekim čudom u toj prvoj godini opsade i granatiranja grada dovukli su na biciklu gajbu piva iz pivare na Bistriku. Mi roditelji smo odlazili u vikendicu na Jahorini, a kuća u gradu je ostajala dječacima na raspolaganju.

Brojne su bile vršnjakinje iz II gimnazije koje su predhodne godine Jana, uvijek preplanulog od zimskog sunca, proglasile momkom godine. Kućni telefon (mobiteli su još bili nepoznati) nas je užasavao: curice su nazivale u svako doba dana. Da bi nadoknadio propušteno gradivo zbog izostanka s nastave radi treninga na glečerima Austrije i alpskih trka u BiH i Sloveniji, takmičarka SSK-a Drina ustupala bi mu svoje gimnazijske sveske. Dolazile su mlada komšinica Linda, bliznakinje Lili i Gogi. Bio je zbunjeni dječak, došao je jedne subote kasno kući i žali mi se: … šta mi rade djevojke, nikako da se oproste dok ih ne otpratim kući – sve do Ilidže ?!

Ipak, Janu su najvažniji bili negovi drugari iz SK Željezničar. Kada bi pobijedio na trci, a izostao bi njegov ponajbolji prijatelj i ljuti rival Edin, Jan se vrati kući i procijedi:… nikakva konkurencija, nije nastupio Dino ! Nedovoljni su mu bili Smaja, Igor, Plava i drugi. Bez Vanje se nije mogao zamisliti subotnji izlazak, teniski dubl bez Daše i Neše, jedriličarska avantura bez brata Ilje kao i Dine, Dražena i Ace.

Valjda je Jan imao osobinu da stiče povjerenja u društvu i da bude pomirljiv nakon koškanja tako da su poznanstva prerastala u trajna prijateljsta.

Na početku odbrane grada od agresije u maju 1992. Jan je stekao nova prijateljstva u svom Diverzantsko izviđačkom vodu DIV gdje je preuzeo fizičku pripremu i obuku o naoružanju voda iz udžbenika koje je pronašao prilikom čišćenja napuštene kasarne. Kažu da se prije pogibije Jan pobrinuo da skloni saborce u siguran zaklon. Vod je izvukao Janovo tijelo s prve linije, posjetili nas isto veče i posjedili ćutke uz čašicu zadnje lozovače, a onda su izrekli da će biti pusto jer nikada više neće biti Jana da ih ujutro rano vojnički istjera na razgibavanje, gorko je Jana oplakala djevojka koja se brinula o vodu. Rano ujutro slijedećeg dana donijeli su i ispratili zatvoreni sanduk na zaklonjeno groblje S. Josip radi opasnosti od granatiranja. Tragično je da su svi njegovi saborci iz voda izginuli u narednim bitkama (preživio je samo Igor) i nije bilo preživjelih da prisustvuju 25. godišnjici Janove pogibije 2017.

Ali zato su prisustvovali ostali drugari. Zato se povremeno javljaju njegove drugarice, rasute po planeti. I zato ne iznenađuje odluka bivših učenika II gimnazije, osnivača Alumni asocijacije da nazove sportsku dvoranu po Janu, legendi sarajevskog otpora.

Da se ne zaboravi – sjećanja zabilježio Zoran Doršner, decembra 2017.