Zvijezde nad Sarajevom

Od saradnika bloga; Zoran Dorsner, SA

ZVIJEZDE NAD SARAJEVOM

To su bile najbolje olimpijske igre u istoriji !

Juan Antonio Samaranch, Sarajevo ‘84

 

Bjelasnica Babin Do 1984.

Kada se nad golemom vrtačom na igmanskom Malom polju spusti prvi mrak i olimpijske skakaonice zasvijetle pod reflektorima i neonskim osvjetljenjem, olimpijsko borilište izgleda kao zimska bajka.

I takve su se takođe mnogima učinile  te olimpijske igre. Vrhunac snova za koje smo se tako dugo pripremali, zvijezdani trenuci, -kojima će, uprkos svemu, doći kraj kada budu ugašena  svjetla i kada se gledaoci budu razišli… A već sada možemo reći da su to bile divne Igre. Kako po sportskim borbama i rezultatima, u čemu su učestvovali sportisti iz cijelog svijeta, tako i po organizaciji priredbe u jedinstvenom ozračju u čemu  lavovski dio zasluga pripada Sarajevu i Sarajlijama …

Malo Polje

 

S tim riječima je pokojni novinarski kolega Andrej Novak, s kojim smo tokom sarajevskih Igara skupa radili u novinarskom punktu na Igmanu, započeo svoj uvodnik u subotnjem prilogu na kraju velikog olimpijskog praznika tačno prije trideset godina. Andrej Novak, veliko ime novinarstva lista Delo, i sigurno je imao pravo. Sličnog mišljenja subili tada i drugi neposredni učesnici sarajevskog olimpijskog praznika. To je bio sportski događaj kojeg  je naša generacija doživjela samo jedan put i zato se svima, koji smo tada bili prisutni, zauvijek urezao  duboko u sjećanju.

 

Obnovljeni stadion Koševo je bio tog povijesnog osmog februara pred trideset godina pretijesan za sve koji su htjeli prisustvovati otvaranju igara. Na njemu je bilo samo 50.000 sjedišta tako da suhiljade ostale pred vratima i uzalud se nadale da ćeim se neko smilovati i dozvoliti da prisustvuju olimpijskom spektaklu. Otvaranje je zaista biloveličanstveno. Takođe uz slovenačku zaslugu jer se, recimo, za scenografiju pobrinula Meta Hocevar, skupa sa sarajevskim arhitektom Kemalom Hrustanovićem.

Sarajlije i svi mi drugi, koji smo se toga nezaboravnog dana stiskali na tribinama Koševa,oduševljeno smo pozdravljali sportiste sa svih strana svijeta. Recimo da je austrijsku zastavunosio Franz Klammer, američku sanjkaš FrankMasley, sovjetsku legendarni hokejski vratar Vladimir Tretjak, jugoslovensku kasnije velika zvijezda Sarajeva ’84 Jure Franko. Olimpijsku zastavu su na stadion donijeli osam tada napoznatijih jugoslovenskih sportista, među njima Darjan Petrič, Nenad Stekić i Matija Ljubek, na jarbol su je podigli Boris Strel i Boris Rađenović.

cropped-igman6.jpg

I zatim još veliko finale: u stadion je s olimpijskim plamenom u rukama na smučkama ušao Ivo Čarman i izručio ga zadnjoj nositeljici, tada najboljojjugoslovenskoj sportistkinji u umjetničkom klizanju Sandi Dubravčić. Ona je zatim zapalila olimpijski plamen. Slijedila je zakletva. U ime svih sportista na slovenačkom jeziku izrekao ju je Bojan Križaj. Pri tom odgovornom zadatku malčice ga je zbunila trema, ali to mu niko nije zamjerio …

Perovic i Krizaj na otvaranju ZOI'84.
Perovic i Krizaj na otvaranju ZOI’84.

 

Po tadašnjem dogovoru vođenje novinarskih punktova na pojedinačnim olimpijskim priredbama preuzele su centralne medijske kuće iz svih jugoslovenskih republika. Evgen Bergant, tadašnji urednik sportske redakcije Dela, odlučio je da će naša kuća preuzeti press centar pri olimpijskim skakaonicama koje su realizirali braća Gorišek. Odluka je bila razborita, jer su nam skijaški skokovi već radi tradicije Planice bili bliski, pogotovo što su ta olimpijska takmičenja u suštini vodili radnici skakaonica Planice tako da smo se tih dana valjda zato osjećali na Igmanu kao da smo kod kuće …

ZOI'84. Uglljesa Uzelac

U našem press centru, koji je vodio sada većpokojni kolega Henrik Uebeleis, skupa s njim radilo je još osam novinara i novinarki Dela i tih dana je

postao svijet u malom. Nama su svaki dan dolazili novinari iz svih dijelova svijeta. Među njima je biotada sigurno najpoznatiji nekadašnji skakački as Lars Grini, koji je sarajevske događaje komentirao za norvešku televiziju. Dolazili su tada i drugi gosti i tako je slavni švedski skijaš Ingemar Stenmark bez mnogo riječi obišao radne prostorije novinara,popio čašu Radenske i otišao dalje. U gostima sutakođe bili nekadašnje austrijske skijaške legendeKarl Schranz i Annemarie Moser. A najdraži nam jebio sigurno Roy Andersen, bradati Kanađin norveškog porijekla, koji je u Sarajevo došao iz Calgary-a, domaćina slijedećih igara, gdje je kaočlan Organizacionog komiteta bio zadužen za skokove. Radi njegove radoznalosti, prijaznosti iuvijek dobrog raspoloženja mi smo ga proglasili za maskotu našega press centra.

Tu su naravno bili još i nabolji skakači toga doba od kojih sam morao za olimpijski bilten svaki danizvući nekakvu izjavu. Svaki dan se tražilo neštonovo, što nije bio lagan zadatak, pogotovo od onihkojima na treningu i kasnije na takmičenju nije išlonajbolje. Glavne zvijezde oba takmičenja su bili zapadni Nijemac Jens Weissflog i Finac Matti Nykaenen. Omanji Jens s nadimkom Buha, koji je tada imao jedva devetnaest godina, bio je pobjednik na manjoj skakaonici, a godinu danastariji Finac je bio drugi. U olimpijskom takmičenju na velikoj skakaonici, koje je tada gledalo rekordnih 90.000 gledalaca, oni su zamijenili mjesta, tako dasu iz Sarajeva oba otišla sa zlatom i srebrom.

 

 

 

 

Slikovito Sarajevo, koje je sa svojim hanovima iBaščaršijom nepune dvije sedmoduševljavalo olimpijsko gledalište širom planete, u tim danima je postalo mjesto susreta srdačnih i gostoljubivihgrađana svijeta. Sve je djelovalo bezbrižno.Autobusi iz svh krajeva Jugoslavije, od Alpetoura, Panturista, Sandžak-transa i Sunturista, vozili sutačno i tako ustrajno, da je njemački novinarskikolega već unapred podijelio zlatnu olimpijskumedalju šoferu, koji ga je svaki dan vozio iz novinarskog naselja u grad u tri sata ujutro i zatim opet popodne. Sarajlije su sve to izvršavali bez primjedbe i uvijek s osmjehom. Takođe kao kada je bilo potrebno na gradskim ulicama preko noći očistiti visoki snijeg (prim. prev.: … omiljeni odgovor Sarajlija na bilo koje pitanje stranaca glasilo je: …no problem, nema problema …)

zoi84vukoveliki

Dolina Miljacke je tada, kako je duhovito zapisaopisac Miljenko Jergović u svojoj knjizi Istorijskačitanka, postala Planet. Police sarajevskih trgovina su se, uprkos jugoslovenskoj ekonomskoj krizi, doslovno prolamale. Bilo je moguće kupiti jednom rječju sve. U Sarajevo je tada stigla prvi put takođei Coca Cola. Naši ljudi su, piše Miljenko Jergović,

dolazili pred automat s tim pićem kao pred oltar, pred kojim su polagali svoje nade i s desetdinarskom kovanicom kupovali budućnost,koja je bila razgovjetno čujna, kada su kažiprstomotvarali limenku i kada se začuo zvuk, koji je bio bolji od bilo kojeg drugog – zvuk Olimpijade. Zadnja limenka Coca Cole je iskočila iz automata zadnjeg dana, kada je bila otpjevana pjesma Lijepo je bilou Sarajevu, doviđenja u Calgaryju.

Objavljeno u listu DELO Ljubljana, 7. februara 2014

Napisao: Branko Šoban,

Preveo: Zoran Doršner

Obradio: dr. Borut Dobovišek

12. februara 2014. Sarajevo

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d bloggers like this: