DIMI BILIĆU URUČENA POČASNA PLAKETA GRADA BERLINA

Piše: Sead Burić

DIMO DIMITRIJE BILIĆ SA PLAKETOM BERLINSKOG SENATA

U stonom tenisu okitio se brojnim titulama, od pionirskog do svjetskog šampiona, ali od ratnog bezumlja u prvom planu su mu ljudi i  nasušna potreba  da im u životnim nevoljama pruža ruke spasa.Sarajlija Dimo Dimitrije Bilić zapucao je u Berlin davne 1973. nakon Svjetskog stonoteniskog prvenstva u Šeheru. Na kome je, kao realista, učestvovao, kako to nalaže olimpijsko načelo. U njemu se uskoro, nakon jedne poluprespavane noći, nešto sudbinski prelomilo. Odlučio je da budućnost gradi u inostranstvu, iako je imao diplomu ekonomskog fakulteta i bio zaposlen. Svidjao mu se mentalitet radišnih i pragmatičnih nijemaca. I 23. augusta 1973. bez znanja jezika i poznanika, bez adrese na koju će pokucati, sa samo 100 DM u džepu, sletio na aerodrom ‘Schoenefeld’. Istog dana obreo se, po preporuci jugoslavanskog stonoteniskog reprezentativca Zdenka Uzorinca iz Zagreba, u Stonoteniskom klubu Hertha BSC Berlin. Nakon nekoliko treninga i odmjeravanje snaga u poenima, postaje treći klubski igrač. Od standardne šestočlane ekipe, bio je jedini stranac. Ali, znao je da život ne može i ne smije biti ispunjen samo sportom.  Zbog dogadjaja koji su ga zaskakali, isplakao je rijeku suza. Ipak, nikad nije razmišljao o povratku. Jer, optimizam i vjeru u sebe nisu okrnjile životne nedaće, već ih naprotiv prekalile. Zapeo je iz petnih žila na dva kolosjeka. Prvi,  non-stop učio njemački jezik, upoznavao face to face Nijemce. Drugi, trenirao više nego ikada ranije kako bi postao respektabilan stonoteniser u Bundes ligi. Stizao je, paralelno, da otkriva i istorijske lokacije podijeljenog Berlina, čiji je zapadni dio plijenio privrednim procvatom, kultuno-umjetničkim sadržajima, urednošću i ljepotom  restauriranih sakralnih i drugih objekata i brojnih izletišta, sa trim stazama.Sa Herthom BSC igrao je i u finalu kupa sajamskim gradova. Izgubili su protiv madjarskog Vasutasa iz Budimpešte, kao i u finalu njemačkog kupa. Ali Dimo je, ipak, za zelenim stolom fascinirao ofenzivnim stilom igre kojim je najčešće pobjedjivao protivnike. Iz meča u meč  rejting mu se kretao prema zvijezdama. Zato su svi  prognozirali, da će ostvariti sjajnu karijeru. To se i obistinilo: „U mojim vitrinama se nalazi 21 medalja sa svjetskih i evropskih prvenstava veterana – 6 zlatnih, 7 srebrenih i 8 bronzanih. Bio sam i svjetski šampion, dvaput vicešampion i tri puta evropski, kao i dva puta šampion u dublu“, ukratko podastire argumente Dimo Bilić.

Najdraži trofeji iz Bosne

Šta mu ta odličja znače? „ Pamtim i veoma se ponosim svakim uspinjanjem na pobjednički tron, ali su mi dvije titule iznad svih svjetskih i evropskih medalja. To su, kad sam kao 12-ogodišnjak postao pionirski prvak Sarajeva, što je publikovalo sarajevsko Oslobodjenje. I kad je USD Bosna Sarajevo, čiji  sam bio kapiten, u Skoplju 1. i 2. maja 1966. osvojila finale kupa Jugoslavije. I to je bio najveći uspjeh bosanskohercegovačkog stonog tenisa,“ ozarenog lica prisjeća se Dimitrije Bilić. S tim u vezi, neodvojivo je: dobitnik je, izmedju ostalih priznanja, i zlatne značke Stonoteniskog saveza Jugoslavije, za izuzetne rezultate u razvoju  sporta u BiH.U miljeu roditeljske ljubavi oca Dejana i majke Anke, kao najmladji izdanak porodične loze Bilić,  Dimo je stekao besprijekorno vaspitanje. Čovjek od rada i reda. Riječ mu svetinja. Tačan k’o švajcarski sat. Po prirodi druželjubiv i znatiželjan. Novac mu nikad nije bio u prvom planu. To je i te kako impresioniralo sve u stonoteniskim krugovima Berlina. I pozvali ga da bude rukovodilac  nekoliko seminara za profesore sporta pod nazivom „stoni tenis u školama“. Uslijedilo je prvo društveno priznanje: odlikovan je srebrnom i zlatnom značkom Stonoteniskog saveza Berlin.  I to su začeci njegovog volonterskog rada u Njemačkoj, koja mu je pružila šansu za ličnu i društvenu afirmaciju. Podredio je brizi i pomoći drugim i drugačijim ljudima u životnim nevoljama. To su prepoznali u Senatu Berlina. I nakon skoro desetogodišnjeg besplatnog rada u najvećem zatvoru SR Njemačka JVA Tegel dodijeljena mu je Svečana plaketa grada Berlina. Uručili su mu je, u prisustvu njegove kćerke žurnalistkinje Tamare senator Andreas Geisel i dosenator Aleksander Dzembritzki.

Inače, počasna plaketa grada Berlina, koja je najznačajnije priznanje za volonterski rad i pomaganje ljudima dodjeljuje se najzaslužnijim ne samo u sportu, već i u politici, kulturi, nauci, privredi…..Kao jedan od desetorice laureata Dimo Dimitrije Bilić je predstavljen  čitaocima na cijeloj trećoj stranici  dnevnog lista „DER TAGESSPIEGEL“ Berlin.  Koja je rezervisana samo za besmrtnike i neizostavno se najavljuje na naslovnoj strani lista. Serial je vodila novinarka Katja Demirci. Povodom dodjele najnovijeg priznanja, Dimi su posebno drage čestitke dobijene od sarajlija rasutih širom svijeta, kao i stonoteniskih suparnika sa skoro svih kontinenata.

Ljudska gromada i sportski velikan

Sudbina sportskih velikana podsjeća na blagorodno stablo, na kome su takmičarski rezultati samo jedna grana njihovog ljudskog izraza i društvenog samopotvrdjivanja, ma gdje god bili.

Tokom rata, primjerice, Dimo je u nekoliko navrata poslao pomoć bolnici na Koševu i Savezu slijepih BiH i sarajevskoj raji i svojim sportskim prijateljima . Organizovao je i dva  konvoja humanitarne pomoći, za čije je pakovanje utrošio oko 10 kilometara ljepljive trake!!! Podijeljena je u jednakim dijelovima pripadnicima svih bosanskih naroda, te organizaciji  Jevreja „La Benevolencija“. Pomoć je i lično dovlačio u svoje voljeno Sarajevo , za najugroženije žitelje.

U njegovoj blistavoj karijeri osjećaj ponosa i časti izazvao je i slijedeći spektakularni dogadjaj: Kinezi su 2005. pozvali i ugostili reprezentaciju veterana Evrope u sastavu Tibor Klampar, Dragutin Šurbek, Claus Pedersen i Dimo Bilić. Posjetili su tokom dvanaestodnevnog boravka u megapolisu Šangaju brojne škole i trenirali sa perspektivnim igračima najmnogoljudnije zemlje svijeta sa oko 50 miliona registrovanih igrača. Odigrali su i dva meča sa veteranima Kine. Upoznali su se i sa većinom kineskih stonoteniskih velikana. Ponajviše ih je, zbog komunikativnosti i druželjublja, fascinirao Chuang Tse Tung, trostruki za redom svjetski šampion. U sva tri finalna meča pobijedio je 1961., 63., i 65. svog najvećeg suparnika i u svijetu dostojnog protivnika Li Fu-Jung(a), koji ni u Sarajevu, iako je to optimistički najavljivao, nije uspio da se  domogne titule svjetskog prvaka.

Priča o karijeri Dime Dimitrija Bilića , sportskog velikana i ljudske gromade, koji  život posvećuje više od 65 godina  stonom tenisu, pola vijeka brzom hodanju i zdravoj ishrani (vegeterijanac je, nepušač, ne pije alkoholna pića, zasladjuje se voćem…), svjedočenje je o neprolaznosti temeljnih vrijednosti njegovog sportskog života, humanizma i čovjekoljublja za(po)četog u Sarajevu i  Bosni i Hercegovini.

Bravo, čestitke i živ bio, ma gdje god bio, sarajlijo Dimo!