Java i snovi iz Rajvosa: SUSRETI NA PUTOVIMA GOSPODNJIM

Piše: Sead Burić

Dimo Dimitrije Bilić je sprijateljio svoje drugare Rizaha Pašalića i Seada Burića, čiji su očevi mladost proveli sa velikanom Rizahom Štetićem u Brčkom.

Susreti i upoznavanje stonoteniskih zanesenjaka uvijek su zanimljivi, dragi i nezaboravni. Osvježavajući. Šire pozitivnu energiju, učvršćuju samopouzdanje. Donose radost i želju da se druženje produbi, učvrsti. Bez obzira na životne godine. I profesiju. Po kojoj su poznati, priznati, prepoznatljivi.
Moglo se dogoditi, il’ nedogoditi. Al, dogodi se, po neodgonetljivim putovima Gospodnjim: iz Društva novinara BiH, nakon ručka u Pruščakovoj 8, Dimo Bilić i moja malenkost špartamo dragim džadama Rajvosa.

Ciljano na dogovoreni susret sa prijateljem Bobanom – Slobodan Stajić, bez sumnje jednim od najboljih poznavalaca drevne Grčke u ex Jugoslaviji, pa i šire. Tik što izadjosmo na Titovu, neka nova mladost zažubori ko proljetna Miljacka. Ipak, naletismo i na neke starosjedioce. Nakon pozdrava, primijetiše, da je Dimo, za razliku od njih, još mlad čovjek. ( – Mora bit’. Dok živi, neće se oprostiti od stonog tenisa, brzog hodanja, ispomaganja ljudi. Bog to i na ovom svijetu nagradjuje, sam sebi podastirem argumentaciju.)
Pohitismo pokraj banke, produžismo ka Vječnoj vatri, pa krenusmo Ferhadijom, nekadašnja Vaso Miskin. U blizini Gradske tržnice nabasali smo na korpuletnog čovjeka. Učini mi se poznat, po faci. Dimo nas predstavi: Sead Burić, diplomirani ekonomista i novinar iz Brčkog……Rizah Pašalić, diplomirani pravnik i advokat iz Sarajeva. Smiješak zablistao na oba lica. Spontano. Razložno. Provjeravam vlastite uši – Pašalić? – Potvrdi i dodade: moj otac je rodjeni Brčkak. – U trenutku sam sve skonto. Povezuju nas duboki korijeni.
– Safet Pašalić i Rizah Štetić bili su kumovi mojim roditeljima Huseinu Burić i Zumruti, rodjenoj Ajanović.
– A ja sam po likovnom velikanu Štetiću dobio ime.
U meni uzburkaše sjećanja. Dal’ sam ih baš ovako posložio, prepričao, ili želio da ispričam, ne bi se smio zakleti. Elem, moj prvi zagrljaj sa Safetom, kog sam zapamtio kao i Rizaha iz roditeljskih priča, dogodio se 1952. u Visokom. Zatekao sam ga ispruženog na travi, u debelom hladu našeg dvorišta. Odmarao se od ljetne žege i omorine. Preko puta Srpske pravoslavne crkve. U podnožju Piramide sunca, kako tvrdi, a ja mu vjerujem, prof. dr Semir Osmanagić. Pridiže se kad me ugleda. Upita: jesil Husin i Zumkin? Klimnem potvrdno glavom. I zagrlismo se, ko rod najrodjeniji…..
Preskočiću neke detalje, zbog našeg stonoteniskog zanesenjaštva. Rizah i Dimo, dok nije postao Berliner, u Sarajevu su se ponekad, bez dogovora, nalazili na stonom tenisu. U Vrazovoj. S njima je, kadkad, bio i osnivač „Pro arte“ Djordje Novković, vodeći hit mejker tog doba…… novinarčina na kub Omer Karabeg…..i ini, koji su u svojim životnim stazama dostigli visoke uspone pamtljive starijoj gardi sarajlija.
U riječi i slici, sa nekoliko fotki i jednim crtežom, vjerujem, da će post bit’ zanimljiv za čitanje i gledanje.

H