Koliko god na Dom “Mladost”-SSK ( s pravom) gledali kao jedan od najsnaznijih simbola razvoja bosansko-hercegovackog skijanja i planinskog turizma u vrijeme nakon II Svjetskog rata, toliko je puna simbolike i jednosjedna zicara na potezu Hotel “Jahorina”-padina “Sator” i njen rukovaoc Cvijan Golijanin, koji je ostao mnogima u sjecanju po svojoj ljubaznosti i duhovitosti.
Jahorinom jos uvijek skijaju pripadnici onih generacija koje je Cvijan od malih nogu podizao u stolicu zicare jer je drugacije nisu mogli ni dohvatiti i na taj nacin neposredno doprinosio razvoju masovnosti smucarske sportske rekreacije.
Ja ga se sjecam veoma dobro jer smo se sreli (upoznao nas moj tata) u mom (6-7) ranom djetinjstvu cije zime bi bez Cvijana i njegove pomoci bile sa moje strane dozivljene kao manje zabavne nego sto su objektivno bile. Nakon sto bih, poput munje, brzo i u samo nekoliko kristijanija (tako smo tada skijali) presao niz Sator u Rajsku dolinu, vec bih uz pomoc “pluga” poceo da se spustam niz kosinu koja je vodila ka polaznoj stanici zicare. Tu bih stao u red, cesto pored skijasa-politicara Aleksandra Rankovica, Koce Popovica…i strpljivo cekao da dodjem pred Cvijana koji bi me odpratio do mjesta na kojem sam se, potpuno uz njegovu pomoc, smjestao u stolicu. Na gornjoj, izlaznoj stanici zicare bi me pomocni radnik ( cesto Mile Golijanin (Murga) skidao sa stolice i spustao na snijeg nakon cega bi nova avantura krivudanja niz siroka pleca Satora, mogla da pocne.
Kakve su to zime (1950/60.) bile I koliki snjegovi su padali, bijeli i puni kristala koji su svjetllucali ne samo nocu na mjesecini, govori ovaj dokument napisan rukom rukovaoca zicare Cvijana Golijanina. (Izvor Predrag Ajvazovic).(vs)
Uvjeren sam da se ovde radi o Pajic Vladimiru-Paji, smucarskom asu iz 60.tih inace clanu Smucarskog kluba “Bukovik”, Sarajevo.
BiHski - Istorija smucarskog sporta/ Gljive / Biciklizam/ Planinarstvo/ Alpinizam - History of Skiing - Mushrooms, Alpinism, Hiking 
Prekrasan tekst. Vratio me 45-50 godina unazad. U vrijeme prvih popijenih “jahorinaca” u Mladosti, čika Kike Zagorca… I sjeća li se neko Virkole? Virkola je bio radnik na Cvijanovoj žici. Ne sjećam se njegovog imena. Sjećam se samo Virkola. Tako smo ga zvali i on se i odazivao na taj nadimak…
Sviđa mi seSviđa mi se
Kiko Zagorac je bio pionir ravoja naseg skijanja a posebno skijaskih skokova. Bio je obljubljen kod najmladjih polaznika skijaskih kurseva u Mladosti.
Hvala Vlado na komentaru mada se ne sjecam Virkole (iako ne tvrdim da nije postojao) mozda zato sto nisam pio jahorince.
Sviđa mi seSviđa mi se
Ha ha… Sloka ti si bio velika raja za nas i pio si jače stvari. Šta je bio Jahorinac za tebe? Ništa!
Slavenko Bađura se sigurno sjeća Virkole. I Senja Bolić koji sada živi u Moskvi. Mislim da je Džudi Trninić smislio čovjeku nadimak Virkola?
Sviđa mi seSviđa mi se
Vjerujem da je to Trninic uradio bio je veliki saljivdjija. Drago mi je da se sjecas Mladosti i vremena provedenog u njoj i uvjeren sam da bi svakoj generaciji bilo dobro da to dozivi, dane pune bljestavog snijega i bijele jahorinske noci!
Sviđa mi seSviđa mi se
Da one zime, zimske noći i onaj snijeg se ne zaboravljaju. To su bile zime. Vrijeme što kaže Đole… kad još ništa nisam znao i nisam verovao da na svetu tuge ima…
Sviđa mi seSviđa mi se
Stubovi su bili drveni. Na trecem stubu smo se sjedeci vozili skijama po snijegu jer ga je ponekad bilo previse.
Sviđa mi seSviđa mi se
Stariji su u Mladosti pili na sanku “caj sa rumom bez caja “, a ja se cudio sta bi to trebalo da bude caj sa rumom bez caja.
Kod Slavke Kriste je u kancelariji bila na zidu slika Kiko Zagorac sa nama malenima , Vlado Lalic , Zorica Zagorac , Senja Bolic , Zdravko Zrnic , Trna mladji ….
ucio nas je da volimo planinu , vodio nas u pohod s Cvijana na Rajska vrata i nazad ili na suncanje na Bobanove vrtace .
postoje li danas, ne znam. Nama su tada rekli da se tako zovi i mi smo ih tako i zvali.
Sviđa mi seSviđa mi se
Čika Kiko je živio u “crvenoj Energoinvestovoj” zgradi u ulici Marjana Baruna. Danas je to ulica Hasana Brkića. Samo je još Zorica živa i još uvijek živi u crvenoj zgradi, koja više nije crvena. A i čika Kiko i njegova supruga i sin Zoka su nas postepeno jedan za drugim napustili.
Sviđa mi seSviđa mi se
Bobanovi rupe dobile tu ime po Bobanu Ilicu, smucarskom pioniru i entuzijasti koja je svoja iskustva skijaškog učitelja prenosio mome tati Adolfu Slokaru. Moji, baka i djed su imali u zakupu Dom Romanija na jJahorini a kada dolazi nova grupa turista dočekivali su ih ispred doma smucarski učitelji, moj tata sa oznakom -jedan sat 1 dinar- i Boban Ilic, jedan sat-dva dinara. Boban Ilic je kasnije radio kao generalni sekretar Smucarskog saveza BiH i dao je ogroman doprinos razvoju Smucarskog pokreta kod nas. Kasnije, 70.godina, kada sam se ja našao na dužnosti generalnog sekretara Smucarskog saveza BiH, otkupio sam od Bobana Ilica svu istorijska gradnju i fotografije koje se kasnije korištene prilikom štampanja knjiga o razvoju skijanja i zimskog turizma kod nas. Bobanovi rupe su toponim, geografski pojam koji bi trebalo zadržati i u ovo vrijeme! U njima je Boban Ilic izvodio nastavu skijaske obuke. Tu su se, u vjetrovjetini, polaznici kursa mogli i sunčati na ležaljkama napravljenim od skija i štapova.
Sviđa mi seSviđa mi se